Otvori glavni meni
Onora O'Neill
britanski filozof i političarka
Rođenje 23. avgust 1941.
  • "Institucije za osiguranje i provođenje prâva slobode zahtijevaju raspodjelu određenih dužnosti specificiranim licima, radije nego svim ostalim. Prvo-razredne dužnosti poštovanja prâva slobode moraju biti univerzalne, ali drugo-razredne dužnosti za osiguranjem da svi poštuju prâva slobode moraju biti raspodjeljene. Nema učinkovite vladavine prava bez provođenja prava, i provođenje prava zahtijeva provoditelje prava kojima su dodjeljeni određeni poslovi; nema učinkovite odgovornosti javne uprave bez institucija koje dodjeluju poslove i odgovornosti i drže određene vlastodršce odgovornim. Ipak, asimetrija između apstraktnih prâva slobode i apstraktnih prâva na dobra i usluge je uvjerljiva: mi možemo znati ko krši prâva slobode bez bilo kakve raspodjele dužnosti, ali mi ne možemo reći ko krši prâva na dobra i usluge bez da su dužnosti raspodjeljene." (The Dark Side of Human Rights)


  • "Ako za ozbiljno uzmemo prâva i vidimo ih kao normativna radije nego aspiracijska, mi moramo za ozbiljno uzeti i dužnosti. Ako u drugu ruku izaberemo tek aspiracijsko gledište, troškovi su visoki. Jer tada bi također morali prihvatiti da kada su ljudska prava neispunjena ne postoji povreda dužnosti, niko nije kriv, niko se ne može držati odgovornim, niko se ne može optuživati i nema nikoga ko duguje naknadu. Mi bi u suštini morali prihvatiti da zahtjevi ljudskih prava nisu istinski zahtjevi." (Ibid.)


  • "Ako ljudska prava nisu pred-konvencijska, univerzalna prava, već su utemeljena u posebnim dužnostima koje su preuzele države, onda barem postoji neugodan jaz između stvarnosti i retorike. Drugo-razredne dužnosti države se izvršavaju nametanjem prvo-razrednih dužnosti na druge i njihovim provođenjem. Stvarnost je da se činilaštvo države i moć države, kao i izvedenih institucija, koristi za konstruisanje institucija koje (djelimično) osiguravaju prava, i da bi to postigle nužno je kontrolisati djelovanja pojedinaca i institucija sistematski i u detalje. Ako države stranke trebaju izvršavati drugo-razredne dužnosti koje preuzimaju u potpisivanju i ratifikovanju povelja o ljudskim pravima, oni moraju ne samo osigurati da se prava slobode poštuju od svih, već moraju pripisati i provoditi prvo-razredne dužnosti čije će vršenje donijeti svima prava na dobra i usluge. Ljudska bića, očito je, neće tek biti namjeravani korisnici tih dužnosti, već će također nositi namjeravane terete. Sistem kontrole koje države moraju nametnuti da bi osigurale da se te dužnosti vrše vjerovatno će biti zastrašujuće složene. Ipak, kao što je Burke istakao, ono što stvarno trebamo ako želimo imati hranu i lijekove jeste aktivno učestvovanje "poljoprivrednika i doktora". Da li se to aktivno učestvovanje može osigurati ili poboljšati nametanjem detaljnih i složenih dužnosti na one koji trebaju nositi prvo-razredne dužnosti? [...] [M]islim da ne trebamo zdravo za gotovo prihvatati gledište da su [ljudska prava] samo o poštovanju osoba i tretiranju drugih kao činilaca. Mnogo toga je zaista o poštovanju slabih i ranjivih. Ali ona su također o proširenju državne vlasti nad nedržavnim činiocima i pojedincima, o uspostavljanju sistema kontrole i discipline koja se proteže u najdalje oblasti života, o vođenju života ljudi za njih, ostavljajući im utješna zadovoljstva krivnje [...] Nalazimo neiznenađujućim da su vodeće ideje prošlih era bile prevaziđene i promjenjene, i teško možemo sumnjati da su ljudska prava centralna vladajuća ideja našeg doba. Ipak ne nalazimo mnogo savremene rasprave o vjerovatnoći da ideja ljudskih prava može proći kroz istu sudbinu. Javni diskurs je većim dijelom taj divljenja, i često predstavlja ljudska prava kao neupitnu istinu i progres: možemo dovoditi u pitanje sve - osim ljudskih prava. Zaista, za razliku od nekih prethodnih dominantnih ideologija, pokret ljudskih prava dostigao je zavodljivu odliku da je ideologija ne samo od i za vladajuće klase, već ideologija za - i sve više od - ugnjetavanih. To se čini dobrim razlogom za promišljanjem naročito pažljivo i kritički o internoj strukturi zahtjeva ljudskih prava, pokušavajući biti manje gestualan prema njihovim temeljima i njihovim ograničenjima, i biti više otvoren o njihovim troškovima, kao i njihovim pogodnostima. Poljoprivrednik i doktor, i drugi čiji rad i privrženost su neophodni, ključ su za osiguranje pristojnih standarda života za sve: njihov aktivni entuzijazam i napori su vrijedniji od njihovog strogog pokoravanja propisanim procedurama, njihovog ozlojeđenog protesta, a kamoli njihovog odbijanja da doprinesu." (Ibid.)