Otvori glavni meni
O revoluciji
Autor
Hannah Arendt
filozofski spis
Originalni naziv
On Revolution
Datum izdavanja
1963.



  • "Savremeni koncept revolucije, nerazdvojivo povezan sa idejom da tijek historije odjednom počinje nanovo, da potpuno nova priča, priča koja nikada prije nije ispričana, upravo se odmotava, bila je nepoznata prije dvije revolucije na kraju osamnaestog stoljeća." (1, 2)


  • "Ključno, onda, za bilo koje razumijevanje revolucija u savremenom dobu jeste da se ideja slobode i iskustva novog početka trebaju poklopiti." (1, 2)


  • "Sama ideja jednakosti kako je razumjevamo, naime da je svaka osoba rođena kao jednaka samom činjenicom rođenja i da je jednakost pravo po rođenju, bila je u potpunosti nepoznata do savremenog doba." (1, 3)


  • "Među prâvima, starim privilegijama i slobodama naroda, pravo udjela u vlasti bilo je primijetno odsutno. I takvo pravo samo-upravljanja nije čak potpuno prisutno ni u slavnom pravu predstavljanja za svrhu oporezivanja. Da bi vladao, čovjek se morao roditi kao vladar, slobodan čovjek u antici, član plemstva u feudalnoj Evropi, i pored toga što je bilo dovoljno riječi u predmodernom političkom jeziku da opišu ustanke podanika protiv vladara, nije bilo ni jedne da opiše promjenu toliko radikalnu da podanici sami postanu vladari." (1, 3)


  • "Ništa se, zaista, ne čini prirodnijim nego da revolucija treba biti predodređena tipom vladavine koju zbacuje; ništa se, stoga, ne čini prihvatljivijim nego da se objasni novi apsolut, apsolutna revolucija, apsolutnom monarhijom koja joj je prethodila, i da se zaključi da što je apsolutniji vladar da će apsolutnija biti revolucija koja će ga zamijeniti." (4, 1)


  • "[N]ajjeftinija i najopasnija maska koju je apsolut ikada poprimio u političkoj sferi, jeste maska nacije." (4, 2)


  • "Potreba za apsolutom manifestirala se na mnogo različitih načina, poprimila različite oblike, i pronašla nova rješenja. Njena funkcija unutar političke sfere, međutim, uvijek je bila ista: bila je potrebna da razbije dva začarana kruga, jedan naizgled inherentan u ljudskom pravotvorstvu, i drugi inherentan u petitio principii koji prati svaki novi početak, to jeste, politički govoreći, u samom činu utemeljenja." (4, 2)


  • "Teoretski, Rusoov problem liči na Sieyesov začarani krug: oni koji se sastaju da konstituišu novu vladu sami su neustavni, to jeste, nemaju autoritet da učine ono što su naumili. Začarani krug u zakonodavstvu je prisutan ne u uobičajenom pravotvorstvu, već u postavljanju temeljnog zakona, prava zemlje ili ustava koji, od tada pa na dalje, treba da utjelovi "više pravo" iz kojeg sve ostalo pravo konačno crpi svoj autoritet. I sa ovim problemom, koji se pokazao kao hitna potreba za nekim apsolutom, ljudi Američke revolucije našli su se ništa manje suočeni nego njihove kolege u Francuskoj. Problem je bio - da još jednom citiramo Rusoa - da stavimo pravo iznad ljudi i stoga da ustanovimo važenje zakona stvorenih od čovjeka, il faudrait des dieux, "bili bi zaista potrebni bogovi"." (5,1)


  • "[S]av problem sa apsolutom koji je trebao podariti valjanost pozitivnom, od čovjeka stvorenom pravu djelimično je bilo nasljeđe apsolutizma, koji je pak nasljedio ona duga stoljeća kada ni jedan sekularni prostor nije postajo na Zapadu koji u konačnici nije bio ukorijenjen u odobrenju koji mu je dala Crkva, i kada su se stoga sekularni zakoni razumijevali kao uobičajeni izražaj božanstveno ustanovljenog prava [...] Samo u onom opsegu u kojem pravo razumijevamo kao naredbu kojoj ljudi duguju svoje pokoravanje bez obzira na njihov pristanak i međusobne sporazume, pravo zahtijeva transcendentalni izvor autoriteta za svoju valjanost, to jeste, izvor koji mora biti van ljudske moći." (5, 1)


  • "Značajna i sudbinska nesreća Francuske revolucije jeste što ni jedna od ustavnih skupština nije komandovala sa dovoljno autoriteta da postavi pravo zemlje; kritika koja im se s pravom upućivala uvijek je bila ista: nedostajala im je moć da konstituišu po definiciji; oni sami su bili neustavni. Teoretski, sudbinska pogreška ljudi Francuske revolucije sastojala se u njihovoj gotovo automatskoj, nekritičkoj vjeri da moć i pravo izviru iz istog izvora. Suprotno od toga, dobra sreća Američke revolucije bila je u tome da su ljudi kolonija, prije njihovog sukoba sa Engleskom, bili organizovani u samo-upravna tijela, da ih revolucija - da iskoristimo jezik osamnaestog stoljeća - nije bacila u prirodno stanje, da nikada nije bilo ozbiljno propitivanja pouvoir constituant onih koji su stvorili državne ustave i, konačno, Ustav Sjedinjenih Država [...] Oni koji su dobili moć da konstituišu, da stvore ustave, bili su propisno izabrani delegati konstituisanih tijela; oni su dobili svoj autoritet odozdo, i kada su se čvrsto držali rimskog principa da je sjedište prava u ljudima, nisu razmišljali u smislu fikcija i apsoluta, nacije iznad sveg autoriteta i oslobođene od svih zakona, već u smislu praktične realnosti, organizovanog mnoštva čija se moć vršila u skladu sa zakonima i ograničena njima. Američko revolucionarno insistiranje na razlikovanju između republike i demokratije ili večinske vladavine, zavisi o radikalnoj podjeli prava i moći, sa javno prepoznatim različitim izvorima, različitim legitimacijama, i različitim sferama primjene." (5, 3)


  • "Gramatika djelovanja: da je djelovanje jedina ljudska sposobnost koja zahtijeva pluralnost ljudi; i sintaksa moći: da je moć jedina ljudska osobina koja se primjenjuje jedino u svjetovnom međuprostoru u kojem su ljudi međusobno povezani, kombiniraju se u činu utemeljenja po osnovu stvaranja i održavanja obećanja, kojasu , u sferi politike, možda zaista i najveća ljudska sposobnost." (4, 2)


  • "Sama činjenica da su ljudi Američke revolucije sebe smatrali "utemeljivačima" ukazuje na opseg u kojem su morali znati da će sam čin utemeljenja - radije nego Besmrtni zakonodavac ili očigledna istina ili neki drugi transcendentalni, neuobičajeni izvor - konačno postati fontana autoriteta za novo političko tijelo. Iz ovoga slijedi da je uzaludno tragati za apsolutom da bi se razbio začarani krug u kojem je svaki početak neminovno uhvaćen, jer ovaj "apsolut" leži u samom činu početka. Na neki način, ovo je uvijek bilo znano, iako nikada nije bilo potpuno izraženo u konceptualnoj misli iz jednostavnog razloga što je sam početak, prije ere revolucije, uvijek bio umotan u misteriju i ostao predmet špekulacija." (5, 2)


  • "Sloboda, gdje je god postojala kao opipljiva realnost, uvijek je bila prostorno ograničena. To je naročito jasno za najznačajniju i najelementarniju od svih negativnih sloboda, slobodu kretanja; granice nacionalne teritorije ili zidovi grada-države obuhvatali i štitili su prostor u kojem su se ljudi mogli kretati slobodno. Ugovori i međunarodne garancije nude proširenje ove teritorijalno oivičene slobode za građane van njihove sopstvene države, ali čak i pod tim savremenim uslovima elementarna podudarnost slobode i ograničenog prostora ostaje očigledna. Ono što je istina za slobodu kretanja važi, u najvećoj mjeri, za slobodu općenito. Sloboda u pozitivnom smislu je moguća samo među jednakima, i sama jednakost nipošto nije univerzalno važeći princip već, ponovo, primjenjiv samo sa ograničenjima i čak unutar prostornih ograničenja. Ako izjednačimo ove prostore slobode - koji, slijedeći suštinu, iako ne i terminologiju, John Adamasa, možemo ih zvati i prostorom pojavnosti - sa samim političkim domenom, bit ćemo skloni da mislimo o njima kao o otocima u moru ili oazama u pustinji. Ova slika, vjerujem, sugerisana nam je ne tek konzistentnošću metafore, već i zapisom historije." (6, 4)