Nura Bazdulj-Hubijar

Nura Bazdulj-Hubijar
Rođenje	20. august 1951. Mrđenovićima, Foča, FNRJ

• "Najlakše se prihvaća opravdanje kakvo nam odgovara, kakvo želimo. " (Nevjestinski ponor)

• "Svaki čovjek je misterija. Možemo biti uvjereni kako nekoga znamo u dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on želio, koliko dopustio da znamo. Nema li svako neki, samo svoj unutarnji svijet u koga se povlači da bi se napojio novom snagom, ljepotom tugom, oživio davnu čežnju, raspirio zapretanu strast, vratio nadu da osim kaskanja u svakodnevnici postoji još nešto."

• "Tata je imao običaj reći da je apsolutna sreća nešto imaginirano, nestvarno, te da sreća ne bi ni bila sreća ako bismo je dosegnuli." (Ruža III)

• "Ljudi valjda imaju šesto čulo. Osjete tugu i odu." (Ruža III)

• "Ali izgleda da nije važno valjaju li roditelji svojoj djeci, nego valjaju li svijetu." (Ruža III)

• "Kako se sudbina zlobno šali sa svima nama." (Ruža III)

• "Zaplakala, tiho i bezglasno, kao što plaču djeca od samoće i nesvaćenosti." (Ruža III)

• "Glasam za slobodu izbora, glasam za ljubav." (Ruža III)

• "Sa samo metar-dva udaljenosti gledao sam dva bića koja se vole toliko da bol onog drugog doživljavaju kao svoju." (Ruža III)

• "Onda sam shvatila da nema ništa što ljudsko biće s vremenom neće prihvatiti. Ništa ranjivije, a žilavije od čovjeka. Jači je od ikakve životinje." (Ruža III)

• "Mama i tata rat su prošli bez fizičkih ozljeda. Onih drugih, kao i kod svih ljudi u Bosni, onih koji su ostali ili otišli, svejedno, bilo je bezbroj. Ostali su ožiljci koji svako malo bole." (Ruža III)

• "Nije lako biti lijepa žena. Ko nikad nije bio lijep, sa starošću gubi samo mladost, ružnoća ostaje," (Ruža III)

• "Možda baš zahvaljujući njemu, ja zapravo ne znam šta je samoća. Zato što samoća nije stanje kad uz tebe nema nikoga, nego kad u tebi nema čežnje." (Spavaj Anđela, Amanet II)

• "Neoprostiva je glupost zbog ponosa izgubiti ljubav, jednako kao što je lijepo u ime ljubavi zgaziti ponos." (Spavaj Anđela, Amanet II)

• "Sjećanja ne bismo trebali održavati u životu. Treba ih izbrisati, ugušiti, udaviti, iščupati. Ona bole. I lijepa i nelijepa. Lijepa - zato što je samo sjećanje ostalo. Kad ljepota pođe, ne ostane ništa. Mirnije se živi, lakše diše. S njima živima vremenom postajemo nesigurni je li to i bilo, ili je samo trebalo biti jer nam je trebalo, jer smo željeli. Nelijepa - jer je boljelo i dok je trajalo, prije nego je ostalo tek sjećanje koje samo s vremena na vrijeme zaboli kao reumatično koljeno na promjenu vremena. Uzalud, ona ostaju jer se trajno otiskuje ono najslađe i najgorče; površne impresije ne trebamo brisati, same se zagube, prospu kao zrnca brašna iz šuplje kese." (Spavaj Anđela, Amanet II)