Naza vezilja

. Bio se tek zamomčio kad su ga, kao i svakog neiskusnog momčića, počeli zadirkivati za Nazu, siromašnu usidjelicu – vezilju. Te prve šale sa tek sazrelim dječacima, pune neobuzdanosti, postale su običaj i Nezir se tom običaju povinovao. Da li iz želje da pretekne starije, ili iz obične dječije sklonosti za ismijavanjem, tek on je bio glasniji od svih."

• "– Kad ćeš me, bolan Nezire, vodit' kadiji?

Naza vezilja
Autor	Zija Dizdarević
Originalni naziv	Naza vezilja

• "Nezir se pojavio za vrijrme

– Ama šta joj bi, đe će ona za me? Ja se našalih, a ona baš sveosve zabudali. Nejma nigdjen ništa, a starija je osam godina od mene, pa kakva je ružna... uh! sikterisaću je jednom pa nek mi više ne zanovijeta.

– Jah, đe pobudali zdrava i čestita, a ojli cura, a ni po čem se ne vidi da je šenula. Eto kad radi, ja l' govori s tobom, rek'o bi pametna, vanj tako, a vamo niko je ne mere urazumit' kad zaintači za udaju. E vela havle, vela havle! – govorilo se za njom i oko nje."

• "Naza se lecnu. Sve dok je Nezir govorio, raspa­ljujući se vlastitim riječima sve više, ona je otvo­renih usta, sa još nasmiješenim izrazom i sa onim punim povjerenja pogledom pratila njegov govor ne vjerujući ni u jednu jedinu riječ, sigurna da se on samo šali. A kad ču ono 'sikter!' izgovoreno oštro i popraćeno pokretom ruke kao da je izgoni napolje, ona zadrhta. U taj čas sruši se sve što je bilo svijetlo. Ukaza joj se crveno, zadrigle i srdž­bom iskrivljeno lice pred njom, odrpan seljak smi­je se s ulagivanjem begu, čudna golotinja zja iz tamne unutrašnjosti dućana, a ona prljava guska zaustavila se i gače. U jedan trenutak začudi se kako je sve novo i nepoznato tu unaokolo. Zatim joj se lice trže kao od velikog bola, pokri ga ruka­ma i dok ju je Nezir gurao grubo rukom, ona je, čvrsto stisnutih očiju, bojeći se da ponovo pogleda u ruševine jednog dragog svijeta, išla nasumice preko čaršije."