Multikulturalno građanstvo

Multikulturalno građanstvo: liberalna teorija manjinskih prava
Autor
Will Kymlicka
spis političke teorije
Originalni naziv
Multicultural Citizenship: A Liberal Theory of Minority Rights
Datum izdavanja
1995.



2. Politika multikulturalizmaUredi

  • "Postoje barem tri vrste prava specifičkih za grupe: (1) prava samo-upravljanja; (2) polietnička prava; i (3) posebna prava predstavljanja."
  • "Moj fokus će biti na vrsti "multikulturalizma" koji nastaje iz nacionalnih i etničkih razlika. Kao što sam kazao ranije, ja koristim "kulturu" kao sinonim za "naciju" ili "narod" - to jeste, kao intergeneracijsku zajednicu, manje ili više institucionalno kompletnu, koja zaposjeda određeni teritorij ili domovinu, dijeli poseban jezik i historiju. A država je multikulturalna ako njeni članovi ili pripadaju različitim nacijama (multikulturalna država), ili su emigrirali iz drugih nacija (polietnička država), i ako je ta činjenica važan aspekt ličnog identiteta i političkog života."

3. Individualna prava i kolektivna pravaUredi

  • "Moramo razlikovati dvije vrste tvrdnji koje etničke ili nacionalne grupe mogu činiti. Prva se tiče tvrdnji grupe protiv svojih članova; druga se tiče tvrdnji grupe protiv šireg društva. Obje vrste tvrdnji mogu se vidjeti kao da štite stabilnost nacionalnih ili etničkih zajednica, ali oni odgovaraju na različite izvore nestabilnosti. Prva vrsta ima namjeru da štiti grupu od destabilizirajućih utjecanja internog neslaganja (npr. odluka pojedinačnih članova da ne slijede tradicionalne prakse ili običaje), dok druga ima svrhu da štiti grupu od utjecaja vanjskih odluka (npr. ekonomskih ili političkih odluka šireg društva). Da bih razlikovao ove dvije vrste tvrdnji, ja prve zovem "interna ograničenja", a druge "vanjske zaštite". Obje se označavaju kao "kolektivna prava", ali oni se tiču različitih pitanja. Interna ograničenja uključuju intra-grupne odnose - etnička ili nacionalna grupa može željeti da koristi državnu moć da ograniči slobodu svojih članova u ime grupne solidarnosti. To pokreće pitanje pojedinačnog ugnjetavanja [...] Vanjske zaštite tiču se inter-grupnih odnosa - to jeste, etnička ili nacionalna grupa može željeti da zaštiti svoje posebno postojanje i identitet ograničavajući utjecaj odluka šireg društva."
  • "[M]noge forme grupno-diferenciranog građanstva se zaista vrše od strane pojedinaca. Grupno diferencirana prava mogu se dodijeliti članovima grupe, ili grupi u cjelini, ili federalnoj državi/provinciji unutar koje grupa čini večinu."
  • "[V]ažno je razlikovati nacionalne manjine (različita i potencijalno samo-upravna društva inkorporirana u šire društvo) od etničkih grupa (imigranti koji su napustili svoju nacionalnu zajednicu da uđu u drugo društvo). Možemo razlikovati obje ove grupe od onoga što se često zovu "novi društveni pokreti", to jeste, udruženja i pokreti homoseksualaca, žena, siromašnih, invalida - koji su bili marginalizirani unutar svojih sopstvenih nacionalnih društava ili etničkih grupa. Svaka pokreće svoja posebna pitanja, i mora se ispitivati zasebno."


5. Sloboda i kulturaUredi

  • "Ukratko, da bi kultura preživjela i razvijala se u savremenom svijetu, s obzirom na pritiske za stvaranje jedinstvene zajedničke kulture u svakoj državi, ona mora biti društvena kultura. S obzirom na ogroman značaj društvenih institucija u našim životima, i u određenju naših mogućnosti, bilo koja kultura koja nije društvena kultura biti će reducirana na sve veću marginalizaciju. Kapacitet i motivacija za oformljavanjem i očuvanjem kao posebne kulture je karakteristika "nacija" ili "naroda" (tj. kulturalno posebnih, geografski koncentrisanih, i institucionalno kompletnih društava). Društvene kulture, onda, imaju tendenciju da budu nacionalne kulture."
  • "Ovaj argument o vezi između pojedinačnog izbora i kulture nudi prvi korak ka posebnoj liberalnoj odbrani određenih grupno-diferenciranih prava. Da bi smisleni pojedinačni izbori bili mogući, pojedinacu treba ne samo pristup informacijama, kapacitet da ih reflektivno evaluiraju, i slobodu izražavanja i udruživanja. Oni također trebaju pristup društvenoj kulturi. Grupno-diferencirane mjere koje osiguravaju i promoviraju ovaj pristup mogu, stoga, igrati legitimnu ulogu u liberalnoj teoriji pravde."
  • "Vjerujem da, u razvoju teorije pravde, trebamo tretirati pristup svojoj kulturi kao nešto za što možemo očekivati da će ljudi željeti, šta god bila njihova pojedinačna koncepcija dobra. Napuštanje svoje kulture, iako moguće, najbolje je vidjeti kao odricanje od nečega na što neko ima pravo. To je tvrdnja, ne o ograničenjima ljudske mogućnosti, već o razumnim očekivanjima."
  • "Cilj liberala ne treba da bude uništenje ne-liberalnih nacija, već radije da ih liberaliziraju. To neće uvijek biti moguće. Ali vrijedi podsjetiti se da su sve postojeće liberalne nacije imale neliberalne prošlosti, i njihova liberalizacija je zahtijevala druge procese institucionalnih reformi. Pretpostavka da je bilo koja kultura urođeno neliberalna, i koju je nemoguće reformisati, jeste etnocentrična i nehistorijska. Šta više, liberalnost kulture je stvar mjere. Sve kulture imaju neliberalne struje, samo su neke kulture u potpunosti represivne u odnosu na pojedinačne slobode."
  • "Općenito, onda, vjerujem da nacionalne manjine imaju društvenu kulturu, a imigrantske grupe ih nemaju."
  • "Želja nacionalnih manjina da prežive kao kulturalno posebno društvo nije nužno želja za kulturalnom čistoćom, već jednostavno pravo da se zadrži sopstveno članstvo u posebnoj kulturi, i da se nastavi razvoj kulture na isti (nečisti) način kao što članovi šire kulture imaju mogućnost da razvijaju svoju."


6. Pravda i manjinska pravaUredi

  • "Ideja odgovora na kulturalne razlike sa "dobroćudnim zanemarivanjem" nema smisla. Vladine odluke o jezicima, unutrašnjim granicama, javnim praznicima, i državnim simbolima neminovno uključuju priznavanje, akomodiranje, i podržavanje potreba i identiteta pojedinačnih etničkih i nacionalnih grupa. Država neminovno promovira određene kulturne identitete, i stoga dovodi u nepovoljan položaj druge. Kada ovo prepoznamo, moramo promisliti pravu tvrdnji manjinskih prava [...] Sasvim je moguće da država nema službenu crkvu. Ali država ne moženemati barem djelimično službenu kulturu kada odlučuje koji jezik ćese koristiti u javnom školstvu, ili u pružanju državnih usluga. Država može (i treba) zamijeniti vjerske zakletve u sudovima sa sekularnim zakletvama, ali ne može zamijeniti upotrebu engleskog u sudovima sa ni jednim jezikom."
  • "[A]rgument temeljen na jednakosti podržat ćeposebna prava na nacionalne manjine samo ako stvarno postoji nepovoljan položaj u odnosu na kulturalno članstvo, i ako prava zaista služe za rješenje tog nepovoljnog položaja."
  • "U demokratskom društvu većinska nacija će uvijek podržavati svoj jezik i društvenu kulturu, i imat će zakonodavnu moć da zaštiti svoje interese u odlukama koje se tiču kulture. Pitanje je da li pravičnost zahtijeva da se iste koristi i mogućnosti daju i nacionalnim manjinama. Odgovor je, mislim, sasvim jasno "da". Stoga grupno-diferencirana prava samo-upravljanja kompenziraju nejednake okolnosti koje stavljaju članove manjinskih kultura u sistematski neravnopravni položaj na kulturnoj tržnici, bez obzira na njihove lične izbore u životu. Ovo je jedno od mnogih polja u kojima istinska jednakost zahtijeva ne jednako postupanje, već radije diferencirano postupanje da bi se akomodirale diferencirane potrebe."
  • "Po historijskom argumentu pitanje nije kako država tretira "svoje" manjine, već radije koji su uslovi pod kojima su sva ili više naroda odlučili da postanu partneri? Pitanje nije kako država treba da pravično djeluje u upravljanju svojim manjinama, već koja su ograničenja u pravu države da upravlja njima?"
  • "Čini mi se da je argument raznolikosti nedovoljan, sam po sebi, da opravda prava nacionalnih manjina [...] Argument raznolikosti najbolje djeluje, stoga, kada je kombiniran sa argumentima pravde."
  • "Građanstvo je, stoga, inherentno grupno-diferenciran pojam. Osim ako je neko spreman da privati ili jedinstveno svjetsko građanstvo ili u potpunosti otvorene granice među državama - a veoma malo liberalnih teoretičara su prihvatili bilo koju od dvije opcije - onda distribucija prava i koristi na temelju građanstva znači tretiranje ljudi diferencirano na temelju njihovog grupnog članstva [...] Liberalni teoretičari redovito ograničavaju građanstvo na članove određene grupe, radije nego na sve osobe koje ga žele. Najvjerovatniji razlog za to - naime, za priznavanje i zaštitu našeg članstva u posebnim kulturama - jeste također razlog za dopuštanje grupno-diferenciranog građanstva unutar države. Mogu postojati drugi razlozi za ograničavanje građanstvana određenu grupu koji ne ukazuju na značaj kulturnih grupa. Teško je reći, jer malo liberala zaista raspravalja okret od "jednakosti osoba" ka "jednakosti građana". Ali vjerujem da je pravično reći ovo: u onoj mjeri u kojoj liberalni teoretičari prihvataju princip da građanstvo treba biti ograničeno na članove određenog društva, teret dokaživanja leži na njima da objase zašto nisu također privrženi prihvatanju grupno-diferenciranih prava unutar države. Dokle god liberali vjeruju u odvojene države sa ograničenim građanstvom, teret dokazivanja leži isto toliko sa protivnicima grupno-diferenciranih prava kao i sa njihovim braniteljima."

7. Osiguranje glasa za manjineUredi

  • "Po individualističkom gledištu, sve što je bitno jeste da pojedinci imaju jednako pravo glasa unutar jednakih izbornih jedinica. To je sve što se zahtijeva da bi se zadovolji princip da svaki pojedinac ima jednako pravo glasa, i treba biti stvar ravnoduštnosti kako se te granice crtaju, dokle god su izborne jedinice iste veličine. Ali to zanemaruje realnost u kojoj ljudi glasaju kao članovi zajednica interesa, i žele da budu predstavljeni na tom osnovu."
  • "Grupe imaju pravo na predstavljanje ako zadovoljavaju jedan od dva kriterija: (1) da li su članovi grupe koja je predmet sistematskog nepogodnog položaja u političkom procesu? ili (2) da li članovi grupe imaju opravdan zahtjev za samo-upravom?"


8. Tolerancija i njene graniceUredi

  • "U društvu koje priznaje grupno-diferencirana prava, članovi određenih grupa su uključeni u političku zajednicu, ne samo kao pojedinci, već također kroz grupu, i njihova prava zavise, u dijelu, o njihovom grupnom članstvu. Ponekad sam opisivao ova prava kao formu "diferenciranog građanstva" [...] Tvrdnja da je diferencirano građanstvo kontradikcija je preuveličana. Ako se diferencirano građanstvo definiše kao usvajanje grupno-specifičnih polietničkih, predstavničkih, ili samo-upravljačkih prava, onda gotovo sve savremene demokratije priznaju neki njegov oblik."
  • "[T]emeljna tvrdnja u osnovi prava samo-upravljanja nije samo da su određene grupe u nepogodnom položaju unutar političke zajednice (prava predstavljanja), ili da je politička zajednica kulturalno raznolika (polietnička prava). Radije, tvrdnja je da postoji više od jedne političke zajednice, i da autoritet šire države ne može se pretpostaviti da ima prednost nad autoritetom konstitutivnih nacionalnih zajednica. Ako je demokratija vladavina "naroda", nacionalne manjine tvrde da postoji više od jednog naroda, svaki sa pravom da vlada sobom. Prava samo-upravljanja, stoga, najpotpuniji su primjer diferenciranog građanstva, jer dijele ljude u posebne "narode", svaki sa svojim sopstvenim historijskim pravima, teritorijama, ovlaštenjima samo-upravljanja; i svaki, stoga sa sopstvenom političkom zajednicom. Oni mogu gledati na svoju političku zajednicu kao primarnu, a vrijednost i autoritet šire federacije kao derivativne."
  • "Budući da su zahtjevi samo-upravljanja to da ostanu, nemamo izbora nego da ih pokušamo akomodirati. Odbacivanje tih zahtjeva u ime zajedničkog građanstva pomoći će u promoviranju otuđenja i secesionističkih pokreta."


9. Veze koje vežuUredi

  • "[Z]ajedničke vrijednosti nisu dovoljne za društveno jedinstvo. Činjenica da dvije nacionalne grupe dijele neke vrijednosti ili principe pravde ne daje im nužno bilo kakve snažne razloge da se spoje (ili ostanu) zajedno, radije nego da ostanu (ili se razdvolje) dvije odvojene države. Šta više, ili šta još, se zahtijeva za društveno jedinstvo? Čini se da je nedostajući sastojak ideja zajedničkog identiteta."