Metafizika običajnosti

Metafizika običajnosti
Autor
Immanuel Kant
filozofski rad
Originalni naziv
Die Metaphysik der Sitten
Datum izdavanja
1797.

• "Iako nas iskustvo uči da ljudi žive u nasilju i da su skloni da se bore međusobno prije pojave vanjskog prisilnog zakonodavstva, nije iskustvo to koje čini javnu zakonsku prisilu nužnom. Nužnost javne zakonske prisile ne leži na činjenici, već na a priornoj Ideji razuma, jer, čak i da su ljudi toliko dobre prirode i pravičnosti prije ustanovljavanja javnog zakonskog stanja društva, pojedinačni ljudi, nacije i države nikada ne mogu biti sigurne da su obezbjeđene od nasilja od drugih jer će svako imati pravo da čini ono što se njemu čini pravednim i dobrim, skroz nezavisno od mišljenja drugih."

• "Učenje o pravu koje je samo empirijsko jest (kao drvena glava u Fedrovoj basni) glava koja može biti lijepa, samo šteta što nema mozga!"

• "Pojam prava, utoliko što se odnosi na obaveznost koja mu odgovara (tj. moralni pojam prava), prvo, tiče se samo izvanjskog, tačnije rečeno praktičnog odnosa jedne osobe prema drugoj, ukoliko njihova djelanja mogu, kao facta, utjecati jedna na drugu (neposredno ili posredno). Ali, drugo, on ne znači odnos htijenja prema želji (dakle ni prema pukoj potrebi) drugoga, kao naprimjer u mojim dobročiniteljskim ili nemilosrdnim postupcima, nego samo prema htijenju drugoga. Treće, u tom uzajamnom odnosu htijenjâ ne uzima se u obzir materija htijenja, tj. svrha koju svako ima u pogledu predmeta što ga on hoće, npr. ne pita se hoće li neko od robe koju od mene kupuje za vlastito trgovanje izvući korist ili ne, nego se ispituje samo forma odnosa obostranog htijenja, utoliko što se ona smatraju slobodnima, i još da li je djelanje jednoga od njih spojivo sa slobodom drugoga prema nekom općem zakonu. / Pravo je, dakle, pojam cjeline uslova pod kojima se htijenje jednoga može složiti s htijenjem drugoga prema nekom općem zakonu slobode."

• "Pravedno je svako djelanje koje omogućuje - ili čija maksima omogućuje - da svačija sloboda htijenja postoji zajedno sa slobodom svakog drugog prema nekom općem zakonu."

• "[O]pći zakon prava: radi izvanjski tako da slobodna upotreba tvoga htijenja može saopstojati sa svačijom slobodom prema nekom općem zakonu, jest doduše zakon koji mi nameće jednu obavezu, ali koji nikako ne očekuje, a još manje zahtijeva da u ime te obaveze ja treba da svoju slobodu ograničim na te uslove; naprotiv, um samo kaže da sloboda u svojoj ideji jest njima ograničena, i da je u činjenicama smiju ograničavati i drugi uslovi; i to on izriče kao postulat koji nije moguće dalje dokazivati."

• "[P]ravo [se] ne smije pomišljati kao sastavljeno od dva različita elementa, naime od obaveze po nekom zakonu, i ovlaštenja koje ima onaj što svojim htijenjem obavezuje drugoga da ovoga na to prisili, već da se naprotiv pojam prava može neposredno smjestiti u mogućnosti povezivanja opće uzajamne prisile sa svačijom slobodom."

• "Puka saglasnost ili nesaglasnost djelanja sa zakonom, bez obzira na njegovu pobudu, zove se legalnost (zakonitost); a ono u kojem je ideja dužnosti na osnovu zakona ujedno pobuda djelanja zove se njegov moralitet (običajnost). / Dužnosti koje se vrše prema pravnom zakonodavstvu mogu biti samo izvanjske dužnosti, jer ovo zakonodavstvo ne zahtijeva da ideja te dužnosti, koja je unutrašnja, sama za sebe bude odredbeno počelo htijenja onoga koji djela; a kako je tom zakonodavstvu ipak potrebna pobuda prikladna za zakone, može povezivati sa zakonom samo izvanjske pobude. Etičko zakonodavstvo, zauzvrat, pretvara doduše i unutrašnja djelanja u dužnosti, ali ipak ne isključuje izvanjska: ono se odnosi uopće na sve što je dužnost. Ali upravo zato što etičko zakonodavstvo uključuje u svoj zakon unutrašnju pobudu djelanja (ideju dužnosti), što je određenje koje nipošto ne mora ući u izvanjsko zakonodavstvo, etičko zakonodavstvo (čak ni zakonodavstvo neke volje božje) ne može biti izvanjsko, premda ono dužnosti koje počivaju na jednom drugom, naime izvanjskom zakonodavstvu, kao dužnosti prima u svoje zakonodavstvo kao pobude [...] Etičko zakonodavstvo (dužnosti u svakom slučaju mogu biti i izvanjske) jest ono koje ne može biti izvanjsko; pravno je ono koje može biti i izvanjsko."