Otvori glavni meni
Kule od bijesa
Autor
Alessandro Baricco
Kule od bijesa.jpg
Originalni naziv
Castelli di rabbia
Datum izdavanja
1997.



  • "U smislu da možda, uvijek, i za svakoga, čitanje nikada nije ništa drugo doli fiksiranje jedne točke kako ne bismo bili zavedeni, i uništeni, jurnjavom svijeta koju je nemoguće kontrolirati. Ništa ne bismo čitali kada to ne bi bilo iz straha. Ili namjere da odgodimo napast kakve pogubne želje kojoj, to znamo, ne možemo odoljeti. Čitamo da ne podignemo oči prema prozoru, tu je sva istina. Otvorena knjiga uvijek je dokaz prisutnosti kukavice - očiju prikovanih za te retke kako mu pogled ne bi ukralo žeženje svijeta - riječi što jedna po jedna stežu tresak svijeta u tanak i mutan lijevak kako bi ga izlile u male staklene oblike koje zovu knjigama - najprofinjenije moguće povlačenje, i u tome je sva istina."
  • "Dogode se stvari koje su poput pitanja. Prođe minuta, ili godine, a onda život odgovori."
  • "Jer upravo te na taj način život nasamari. Obuzme te dok ti je duša još usnula i posije u nju neku sliku, miris ili zvuk kojih se više ne možeš riješiti. I upravo to je sreća. Shvatiš to poslije, kada je već kasno. I već si, zauvijek, izgnanik na tisuće kilometara od te slike, misli, zvuka. Prepušten sudbini."
  • "Koliko seks briše neke dijelove života, ne možeš ni zamisliti. Možda je i glupo, ali ljudi se stišću onom čudnom i pomalo paničnom žestinom, a život iz toga zagrljaja izlazi zgužvan kao vizitka stisnuta u šaci, skrivena nervoznim pokretom straha. Dijelom zahvaljujući slučaju, dijelom fortuni, u pregibima toga života pretvorenog u lopaticu nestaju komadići vremena, bolni, kukavički ili nikada shvaćeni. Samo tako."
  • "Na desetak kilometara odande zvonik Quinnipaka otkucao je ponoć, puhao je sjeverac, na sebi je ponio otkucaje, jedan po jedan, iz mjesta pa sve do njihova kreveta- kad je tako, ti otkucaji kao da režu noć na kriške, vrijeme je poput vrlo oštra sječiva i razrezuje vječnost- kirurgija sati, svaka minuta jedna je rana, rana kroz koju se spašavamo- držimo se za vrijeme, to je činjenica, jer vrijeme prebraja naše napore da budemo to što jesmo, minutu po minutu..."
  • "Vidiš kako se svaki put, uvijek, prošlost odupire budućnosti, kuje nevjerojatne kompromise bez osjećaja da je to smiješno, bespovratno se umrtvljuje samo da bi nastavila posjedovati sadašnjost, čak i zaostalu, tvrdoglavo i tupo."
  • "Istina je da toliko stvari vidimo i čujemo i dotaknemo...to je kao da u sebi nosimo starog pripovjedača koji nam cijelo vrijeme pripovijeda beskrajnu priču ispunjenu tisućama detalja. On pripovijeda, nikada ne staje, i to je život."
  • "Na tom se licu- upravo na njemu- nasukao pogled Hectora Horeaua, i još općenitije, nasukala se njegova sudbina. Nije to bilo prekrasno lice, što se ni sam Hector Horeau nije ustručavao tvrditi idućih godina. No ima brodova koji se nasukavaju na najbesmislenijim mjestima. Život se lako može nasukati na bilo kojemu licu."
  • "To je čarolija stakla... zaštititi, a ne zarobiti... stajati na nekom mjestu i moći gledati svuda, imati krov, a vidjeti nebo.. osjećati se unutra i vani, istodobno... lukavstvo, ništa drugo nego lukavstvo... ako nešto želite, a toga se bojite, dovoljno je između staviti staklo... između vas i te stvari... moći ćete joj prići, a ipak ćete ostati na sigurnom... nema ničeg drugog... ja stavljam komadiće svijeta pod staklo, jer je to način da se spasim... unutra se sklanjaju želje... sklanjaju od straha... čudesna je to prozirna jazbina... razumijete li vi sve to?"
  • "Sudbina loži vatru s drvom koje joj je na raspolaganju... loži vatru i sa slamkom, ako nema ništa drugo..."
  • "Svatko ima svijet kakav zaslužuje. Ja sam možda shvatio da je moj ovaj ovdje. U njemu je čudno to što je normalan. Nikada takvo što nisam vidio u Quinnipaku. No možda se baš stoga u njemu osjećam dobro. U Quinnipaku je pred očima beskraj, Ovdje, kada baš gledaš u daljinu, pred sobom imaš oči svojega sina. I to je drukčije. Ne znam kako da ti to pojasnim, no ovdje se živi u zaklonu. I ne treba to prezirati. Lijepo je. Uostalom, tko kaže da moramo živjeti izloženi, uvijek nagnuti na rubu stvari, u potrazi za nemogućim, uhodeći sve izlaze iz zbilje? Je li baš nužno biti poseban?"
  • "Pravo je čudo kako već godinama njena sudbina zadržava dah. No jednog će dana ponovno početi disati. I otići će."
  • "Njegovi dani klize poput riječi kakve drevne liturgije. Mašta ih razbarušuje, a u red ih dovodi vjerni šestar svakodnevice. Nepomično leže jedni na drugima, na samom rubu sjećanja i snova."