Otvori glavni meni
Kenneth Einar Himma
američki filozof prava
Rođenje
  • "Često se misli da je konceptualna istina o pravu da je ono normativno u nekom smislu koji zahtijeva filozofsko objašnjenje (t.j. Teza normativnosti) [...] Bitno je istači na početku da postoje dva različita tumačenja Teze normativnosti: (A) Konceptualna je istina da su zakoni normativni u smislu da stvarno nude razloge za djelovanje; i (B) Konceptualna je istina da su zakoni normativni samo u slabijem smislu da tvrde da nude razloge za djelovanje. / (A) i (B) razlikuju se, onda, u tom bitnom aspektu: dok (A) zauzima stanovište da pravo ne može da ne ponudi razloge za činjenje onoga što pravo zahtijeva (iako taj razlog može biti prevagnut drugim razlozima za nečinjenje onoga što pravo zahtijeva), (B) podrazumijeva da pravo može tvrditi da nudi razloge za činjenje onoga što pravo zahtijeva, ali da neuspijeva u pružanju bilo kakvih razloga. / Kakva vrsta objašnjenja se zahtijeva za normativnost prava zavisi koje gledište neko prihvata. Dokle god neko prihvata (A), mora ponuditi objašnjenje toga kakve razloge za djelovanje pravo karakteristično nudi. Dokle god neko prihvata (B), mora ponuditi objašnjenje koje pokazuje kako je moguće da pravo ponudi razloge za djelovanje [...] [Ja] pretpostavljam da je (A) tačan način poimanja konceptualne normativnosti prava, što je truizam o pravnoj praksi među zvaničnicima i pravnim praktičarima." (A Comprehensive Hartian Theory of Legal Obligation: Social Pressure, Coercive Enforcement, and the Legal Obligations of Citizens)


  • "[P]roblem pravne normativnosti ne treba se miješati sa onim državne legitimnosti. Problem državne legitimnosti najčešće se poima na način da se tiče identifikovanja uslova pod kojima je moralno dopušteno za pravni autoritet da prinudno ograničava ponašanje. Rješavanje problema državne legitimnosti uobičajeno se smatra da zahtijeva pokazivanje kako pravne norme dovode do sadržajno-nezavisnih moralnih dužnosti pokoravanja koje se duguju državi. Ako se to može pokazati, država se smatra opravdanom u prinudnom osiguravanju poštivanja tih dužnosti. Problem pravne normativnosti ne tiče se toga kako pravo može ili uspijeva u nuđenju moralnih razloga za djelovanje, već kako pravo pruža razloge za djelovanje koji su svojstveni za pravo. Neko može imati pravne dužnosti da vrši djela koja krše njegove moralne dužnosti [...] Ponovo, treba ponoviti da problem ovdje nema ništa s moralnim legitimitetom i opravdanjem izvršenja zakona ili moralnim autoritetom prava; stvar je pravne prakse, opravdanja, i pravnog autoriteta." (Ibid.)


  • "Teza ekvivalencije: konceptualna je istina da je P pravno dužan da učini a u okolnostima C ako i samo ako postoji neka pravna norma koja, u okolnostima C, zahtijeva od P da učini a. / Teza ekvivalencije ističe da, u konceptualnom smislu, mandatorne pravne norme (t.j. norme koje zahtijevaju neko djelovanje ili propuštanje) stvaraju pravne dužnosti. Dok mandatorna pravna norma ne mora dovoditi do moralnih (ili stvarnih) dužnosti, ona stvara pravne dužnosti ako je, kao što sugeriše uobičajena upotreba i pravna praksa, Teza ekvivalencije tačna." (Ibid.)


  • "[I]sključujući karakter dužnosti, sam po sebi, nema resursa da objasni obavezujući kvalitet dužnosti. Tvrdnja da mandatorna norma jeste isključujuća ne govori ništa više do toga da je sadržaj norme takav da diskvalificira određene priče kao takve da opravdavaju neizvršavanje. Ali tvrdnja da nas mandatorna norma obavezuje, jeste tvrdnja o njenoj normativnoj snazi; to je poenta metafore veze koja nas povezuje s pravilom. Samo znanje da sadržaj norme isključuje određene obzire kao opravdavajuće za neizvršavanje ne govori nam mnogo, ako išta, o prirodi ove veze ili posebne normativne snage koju ima. Uistinu, ne govori nam čak ni to da li norma koja funkcionira na ovaj način ima ikakvu normativnu snagu, jer nam ne govori ništa o tome da li je norma valjana ili primjenjiva. Nevaljane mandatorne norme su isključujuće u ovom ograničenom smislu, ali one nemaju nikakvu normativnu snagu i stoga nisu obavezujuće." (Ibid.)


  • "[Modifikacija Hartove teorije družtvene dužnosti]: X ima društvenu dužnost da učini p ako i samo ako (1a) X je član relevantne grupe budući da ima internu tačku gledišta prema mandatornoj normi N vladajućom nad X koja zahtijeva da X učini p, ili (1b) X prešutno pristaje na primjenu norme, od strane grupe, na X-ovo ponašanje; te (2b) članovi grupe se općenito prilagođavaju N; ili (2b) N je norma nametnuta od grupe na nečlanove koji se općenito prilagođavaju normi i voljni su da se prilagođavaju normama koje su u suprotnosti sa njihovim žudnjama, u najmanju ruku, da bi izbjegli sukob sa članovima grupe; i (3) N je podržana značajnim društvenim pritiskom jer (4) N se smatra bitnom jer je nužna za održanje društvenog života ili neke visoko poštovane njene odlike." (Ibid.)


  • "Onda kada je pravo objašnjeno u smislu društvenog pravila priznanja prihvaćenog od zvaničnika u učinkovitom pravnom sistemu, dužnosti građana u savremenom nacionalnom pravnom sistemu čini se najbolje objašnjenim u smislu odobravanja formalnih institucionalnih mehanizama prinudnog izvršenja [...] Tvrdnja koja se brani ovdje jeste da odobravanje takvih mehanizama za neusklađivanje je, u dijelu, ono što konstituiše pravnu normu kao obavezujuću i stoga pravno obaveznu i stoga pruža opravdanje za primjenjivanje u stvarnim slučajevima neizvršavanja. Dužnost je konstituisana, u dijelu, odobravanjem takvih mehanizama i nije identična sa postojanjem ili primjenom takvih mehanizama." (Ibid.)