Otvori glavni meni
Izvori totalitarizma
Autor
Hannah Arendt
filozofski spis
Originalni naziv
Elemente und Ursprünge totaler Herrschaft
Datum izdavanja
1951.



II: ImperijalizamUredi

  • "Temeljno uskraćivanje ljudskih prava iskazuje se prvo i prije svega u uskraćivanju mjesta u svijetu koje mišljenja čini značajnim i djelovanja učinkovitim. Nešto je puno temeljnije u pitanju od slobode i pravde, koje su prava građana, kada se pripadanje zajednici u kojoj je neko rođen više ne podrazumijeva, a ne pripadanje više nije stvar izbora, ili kada je neko stavljen u situaciju gdje, osim ukoliko ne počini zločin, postupanje prema njemu od drugih ne zavisi od toga šta on čini ili ne čini. Ova krajnost, i ništa više, jeste situacija ljudi kojima su uskraćena ljudska prava. Njima je uskraćeno, ne pravo na slobodu, već pravo na djelovanje; ne pravo da misle šta god žele, već pravo na mišljenje. Privilegije u nekim slučajevima, nepravde u večini, blagoslovi i prokletstvo odmjeravaju im se slučajno i bez bilo kakvog odnosa prema tome šta čine, šta su činili, ili šta bi mogli učiniti. / Postali smo svjesni postojanja prava da se imaju prava (a to znači život u okviru po kojem se nekome sudi na osnovu njegovih djelovanja i mišljenja) i pravo na pripadanje nekoj vrsti organizovane zajednice, tek kada su se milioni ljudi pojavili koji su izgubili ili nisu mogli povratiti ta prava zbog nove globalne političke situacije. Nevolja je što je ta nesreća nastala ne iz bilo kakvog manjka civilizacije, nazadnosti, ili puke tiranije, već, nasuprot toga, jer se nije mogla popraviti, jer nije više postojalo "neciviliziranog" mjesta na Zemlji, jer sviđalo nam se ili ne zaista smo počeli živjeti u Jednom Svijetu. Tek sa potpuno organiziranim čovječanstvom mogao je gubitak doma i političkog statusa postati identičan sa potpunim istjerivanjem iz čovječnosti." (ix, ii)


  • "Čovjek, ispada, može izgubiti sva takozvana Prava Čovjeka bez da izgubi svoju suštinsku kvalitetu kao čovjeka, njegovo ljudsko dostojanstvo. Tek ga gubitak političke zajednice izbacuje iz čovječnosti." (ix, ii)


  • "Koncepcija ljudskih prava, temeljena na pretpostavljenom postojanju ljudskih bića kao takvih, raspala se istog onog trenutka kada su se oni koji su tvrdili da vjeruju u njih suočili sa ljudima koji su zaista izgubili sve druge kvalitete i specifične odnose - osim toga što su još bili ljudi. Svijet nije našao ništa sveto u apstraktnoj golotinji postojanja čovjeka. A u viđenju objektivnih političkih uslova, teško je reći kako su koncepti čovjeka na kojima se ljudska prava temelje - da je stvoren u slici Boga (u američkoj formulaciji), ili da je predstavnik čovječanstva, ili da u sebi gaji svete zahtjeve prirodnog prava (u francuskoj formilaciji) - mogli pomoći da se pronađe rješenje za problem. / Preživjeli logora istrebljenja, zatvorenici koncentracionih i internacijskih kampova, te čak i uporedo sretni apatridi mogli su vidjeti bez Burkeovih argumenata da je apstraktna golotinja postojanja kao ništa do čovjeka bila njihova najveća opasnost. Zbog nje ih se smatralo divljacima i, plašeći se da bi ih se moglo smatrati zvjerima, insistirali su na njihovoj nacionalnosti, posljednjem znaku njihovog bivšeg građanstva, kao njihove posljednje i priznate veze sa čovječanstvom. Njihovo nepovjerenje prema prirodnim, njihova preferencija prema nacionalnim, pravima proizilazi upravo iz njihove realizacije da se prirodna prava dodjeljuju čak i divljacima [...] Ako ljudsko biće izgubi svoj politički status, on treba, prema implikacijama nerođenih i neotuđivih prava čovjeka, doći upravo pod situaciju za koju su deklaracije takvih općih prava donesene. Upravo je suprotno slučaj. Čini se da čovjek koji je ništa do čovjek izgubio upravo one kvalitete koje čine mogućim to da ga drugi ljudi tretiraju kao bližnjega. To je jedan od razloga zašto je puno teže uništiti pravnu ličnost kriminalca, to jeste čovjeka koji je preuzeo na sebe odgovornost za djela čije posljedice sada određuju njegovu sudbinu, nego čovjeka kojem su onemogućene sve zajedničke ljudske odgovornosti [...] Paradoks uključen u gubitak ljudskih prava jeste da takav gubitak koincidira sa onim trenutkom u kojem osoba postaje ljudsko biće općenito - bez profesije, bez državljanstva, bez mišljenja, bez djela kojim bi identificiralo ili specificiralo sebe - i različito općenito, predstavljajući ništa do svoju sopstvenu apsolutno jedinstvenu individualnost koja, pošto joj je uskraćen izražaj unutar i djelovanje u zajedničkom svijetu, gubi sav značaj." (ix, ii)


  • "Jednakost, suprotno svemu što je uključeno u puko postojanje, nije nam data, već je rezultat ljudske organizacije utoliko što je vođena principom pravde. Mi nismo rođeni jednaki; mi postajemo jednaki kao članovi grupe po snazi naše odluke da garantujemo međusobno jedni drugima jednaka prava. / Naš politički život leži na pretpostavci da možemo proizvesti jednakost kroz organizaciju, jer čovjek može djelovati u i promijeniti i graditi zajednički svijet, zajedno sa svojim jednakima, i samo sa svojim jednakima." (ix, ii)


III: TotalitarizamUredi

  • "Pozitivni zakoni u ustavnoj vladi su osmišljeni da podignu ograde i ustanove kanale komunikacije među ljudima čija je zajednica kontinuirano ugrožena novim ljudima koji se rađaju u njoj. Sa svakim novim rođenjem, novi početak je unešen u svijet, novi svijet je potencijalno ušao u postojanje. Stabilnost zakona korespondira sa stalnim kretanjem svih ljudskih poslova, kretanje koje se nikada ne može završiti dokle god se ljudi rađaju i umiru. Zakoni ograđuju u svakom novom početku i istovremeno osiguravaju njegovu slobodu kretanja, potencijalnost nečega sasvim novog i nepredvidljivog; granice pozitivnih zakona su za političko postojanje čovjeka ono što je pamćenje za njegovo historijsko postojanje: oni garantuju pred-postojanje zajedničkog svijeta, realnost nekog kontinuiteta koji prevazilazi pojedinačni životni vijek svake generacije, apsorbira sve nove izvore i njima biva napojen." (xiii)