Otvori glavni meni
Između autoriteta i tumačenja: o teoriji prava i praktičnom razumu
Autor
Joseph Raz
spis teorije prava
Originalni naziv
Between Authority and Interpretation: On the Theory of Law and Practical Reason
Datum izdavanja
2009.



  • "Knjiga pretpostavlja gledište koje sam već izražavao u ranijim publikacijama, naime da se sadržaj prava može utvrditi bez pribježišta moralnim obzirima koji se tiču poželjnog, ili ne, ljudskog ponašanja, ili postojanju bilo kakvih specifičnih pravnih standarda. Štaviše, pravo se sastoji od standarda koji su proizvod ljudske aktivnosti, večinom djelovanja koja imaju za cilj da nametnu dužnosti, dodijele prava, i općenitije da postave obavezujuće standarde. To sugeriše dva zaključka. Prvo, pravni standardi mogu ne biti moralni, zaista oni mogu biti zli, isto kao što druge ljudske aktivnosti i njihovi proizvodi mogu ne biti moralni, i mogu biti zli. (Ne slijedi, naravno, da je moguće da pravni sistem bude u potpunosti bez moralne vrijednosti, na isti način kao što je nemoguće za osobu sa provede čitav život bez da čini bilo kakva moralno poželjna djelovanja.) Drugo, s obzirom da pravne institucije pokušavaju da nametnu i provedu dužnosti na ljude, s obzirom da na sebe preuzimaju pravo da uskrate imovinu i slobodu (i ponekad život) onima koji krše njihove pravno nametnute standarde, slijedi da te institucije sebe smatraju legitimnim, to jeste da imaju moralno pravo da djeluju na način na koji to čine (i da pojedinci koji obnašaju pozicije moći i odgovornosti unutar pravnih institucija vjeruju, ili čine da djeluje da vjeruju, da imaju takva prava). Pravne institucije mogu, i ponekad to i čine, dopustiti da pravna pravila budu nesavršena, ili gore, da postoji potreba njihovog mijenjanja. Ali, dokle god nastavljaju da postoje, ona nužno tvrde da je njihovo sopstveno postojanje i ovlaštenje (moralno) opravdano. Štaviše, pored nekih izuzetaka, oni smatraju pravne standarde koji su legitimno stvoreni kao obavezujuće čak i kada su nesavršeni, dok se na prikladan način ne izmjene i dopune. / Posljedica ove druge tačke jeste da je pravni diskurs moralni diskurs. Pravne institucije smatraju da njihova djelovanja nameću u provode istinska, moralno obavezujuća, prava i dužnosti, i upućuju na njih koristeći uobičajeni normativni jezik koji je sličan moralnom diskursu. Ne slijedi da su oni u pravu kada to čine, da su pravni standardi koji ustanovljavaju i provode zaista moralno obavezujući. Ali nije iznenađujuće da čak i oni koji vjeruju da nisu moralno obavezujući koriste moralnu terminologiju u raspravljanju o pravu. Na kraju krajeva, oni se bave sa moćnim institucijama koje drže da su ti standardi pravno obavezujući. Ako se bave s njima onda nemaju izbora (na stranu izuzeci) nego da im se odnose sa pretpostavkom da su njihovi standardi zaista obavezujući (tj. moralno obavezujući)."


  • "Pravo je posebna vrsta razloga jer ona istiskuje razloge na koje se odnosi. Ono djeluje na način na koji djeluju sudske odluke: stranke se ne slažu o tome šta imaju razlog da čine. Sud određuje stvari. Naravno oni se s tim mogu ne slagati, i onaj u čiju korist sud presudi možda ne zaslužuje da pobijedi. Možda je druga strana trebala pobijediti. Nije bitno. Odluka suda rješava stvari. Ona istiskuje izvorne razloge (uzroke djelovanja) i sada su stranke obavezane tom odlukom. Slično, pravo, kada je obavezujuće, preemptira razloge na koje se odnosi, i ne bitno da li uspješno oslikava te razloge ili ne ono ih istiskuje, i sada je novi izvor dužnosti."