Otvori glavni meni
Ivan Lovrenović
bosankoshercegovački pisac, urednik i novinar
Rođenje 1943.
Zagreb, Hrvatska
  • "Fama o tobožnjem Andrićevom negativnom odnosu prema bosanskim Muslimanima i islamu stvorena je na osnovi pogrešno usmjerenoga čitanja Andrićeve sklonosti istraživanju i oblikovanju nesretnih, bizarnih, pa i mračnih i morbidnih ljudskih karaktera i sudbina, te anatomiji vlasti i njezinih protuljudskih mehanizama, što je on, uostalom, radio i s temama iz drugih razdoblja, i ne samo s muslimanskim likovima, a to se u ovoj interpretaciji sustavno ignorira. Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj, pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s uživljavanjem i s takvim tragičkim ko-sentimentom razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana, kao Andrić. Pisac koji je napisao remek-djelo kakvo je "Most na Žepi", ili "Smrt u Sinanovoj tekiji", koji je napisao malo poznatu a sjajnu priču "Ruđanski begovi" o dvojici braće što ginu u obrani rođene zemlje antički pomireni u samrtnome času, pisac koji je modelirao moćni lik Hamdi-bega Teskeredžića, koji je tako maestralno književno replicirao čudesni višegradski most, a unutar toga djela stvorio plemeniti tragički lik Alihodže Mutevelića, da ne nabrajam dalje, a mogao bih nabrajati k'o Šeherzada - taj pisac je toliko bitno bosanskomuslimanski, da je doista nerazumno i neistinito proglašavati ga antimuslimanskim. Napokon, Andrić je u poetičko-filozofskom ali i u praktično-životnom smislu usvojio, kao dio vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine, neke od postulata i tekovina eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd. A u meditativnoj minijaturi Staze, koja ima ton i karakter duhovnoga creda, Andrić piše: "U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje." Kako se može antimuslimanstvo pripisivati piscu, koji u svome najsublimnijemu ispovjednom tekstu za svoje vjerništvo ne uzima nijednu drugu sliku, nego baš središnju sliku iz islama: "kao vernik molitveni ćilim"? Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića "dehumanizirani", kada stvar stoji upravo obrnuto: u Andrićevu postupku ovi likovi iz narodne pjesme bivaju deheroizirani, delegendarizirani, "spušteni na zemlju", i tako prikazani kao ljudi, "krvavi ispod kože" kao i svi stvarni ljudi, dakle - humanizirani. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka, najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti prokazano kao "dehumaniziranje"." (Za Večernji list, 22.12.2012)
  • "Tako je Ivo Andrić, njegova književnost – uza sve drugo što jest i čemu “pripada” - danas zapravo jedino čvrsto i sigurno mjesto kompleksnoga bosanskohercegovačkoga identiteta, mjesto u koje je taj identitet pohranjen i iz kojega je razgovijetno čitljiv. I tu nastaje turobni paradoks: proces stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini – koji bi se lako mogao pokazati nepovratnim - proizvodi kulturnu situaciju u kojoj je takva vrsta identiteta, zapravo, nepoželjna. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni." (Ivo Andrić: paradoks o šutnji)