Husein Tahmiščić
| Husein Tahmiščić |
|---|
bosanskohercegovački književnik |
| Rođenje |
| 2. juni 1931. Sarajevo, BiH |
| Smrt |
| 1999. Sarajevo, BiH |
- "I pozvanim i nepozvanim Bosna se nikada do kraja ne otkriva. Njena neprozirnost zaskoči i pretraje radoznalost i pronicljivost i lukavstvo i lucidnost svakog pojedinačnog ljudskog napora. Sama Bosna već je umorna od svoga pojedinačnog ljudskog napora. Sama Bosna već je umorna od svoga vijekovima dugog i vijekovima starog prelaženja iz nevidljivog u vidljivo. Prelaženje je teško i hirovito, ono ima svoj ritam i svoj zakon, ima svoju ćud, a o njegovom cilju, ako on i postoji, čovjek zna malo, gotovo ništa. Kao što u čovjeku pada i uskrsava i dobro i zlo, tako je i Bosna kroz svoju dosadašnju historiju padala i uskrsavala. Njen udes prožima naša danonoćna nastojanja usmjerena na to da odvojimo 'blato od patine' sa lica njenog trajanja. Udes tla i podneblja, njegovu dobru i njegovu zlu kob, ljudi nose u sebi kao što se nosi krv u vlastitom krvotoku. I njih što nose i ono šta nose - nije uvijek lahko razumjeti, odrediti i izraziti." (Ostala je samo moja Bosna)
Drugi o njemu uredi
- Enes Duraković
- "..poezija Huseina Tahmiščića uobličavala se u gotovo okultnom predavanju opojnosti metafore i njene zatamnjenosti značenja. Tu su i razlozi što je njegovo pjesničko djelo ostalo torzično i nedorečeno, bez očekivane sinteze, pa bi se i za njega moglo reći da su mu vrijednosti u vrlo strogom antologijskom izboru pjesama u kojima se odrekao i naglašene retorike "učenosti" i egzibicionističkih opita u jeziku. I pored sve žestine kojom su mladi pjesnici i kritičari u novije vrijeme poricali vrijednosti Sarajlićeve i Tahmiščićeve poezije, njih dvojica su u jednom prijelomnom periodu upravo paradigmatski označili dva u južnoslavenskim razmjerama dominantna poetska modela: intimističko-lirski i esejističko-meditativni." (iz predgovora "Antologije bošnjačke poezije XX vijeka", Alef, Sarajevo, 1995.)
