Otvori glavni meni
Grégoire Webber
kanadski pravni teoretičar
Rođenje
Kanada
  • "U ponudi su dva razumijevanja prâva : prvo, vladajuće u političkoj moralnosti, po kojem su prava od značaja; drugo, vladajuće u pravu ljudskih prava, po kojem ona to nisu." (On the Loss of Rights)


  • "Ako su po preovladavajućem pristupu ‘prava' tek drugi način govorenja o onome što je već pokriveno 'interesima' – i često upućivanje na diskurs 'sukoba interesa' u preovladavajućem pristupu sugeriše da je to tačno – onda se malo dobija, a puno gubi. Jer prava – istinska, izvorna prava – priznaju temeljnu jednakost osoba delimitirajući ono što se svakoj duguje u svjetlu toga što je u zajednici sa drugima koji također imaju 'interese' i prava. Interesi su pobojne premise u ocjeni toga šta je pravedno, ali prava, ispravno razumljena, nisu: ona su konačna, odlučujuća, i vrijedna statusa koji im se dodjeljuje kada se o njima promišlja kao pravom odnosu između ljudi. Oni daju izraz onoga što se duguje svakome u zajednici kao stvar pravde. Postoji rizik da se ova briga za osobe izgubi ako se prava izjednače sa interesima." (Ibid.)


  • "Tvrdnja prava [claim of right] ne treba se miješati sa pravom. Prva faza analize u preovladavajućem pristupu treba se reorijentirati od pretpostavke da ocjenjuje nečija prava jer, uistinu, jedina stvar koja se ocjenjuje u toj prvoj fazi jeste tužiteljeva pobojna tvrdnja prava. Bez sumnje, tužilac teži da bude nositelj prava i, stoga, teži da njegova tvrdnja prava bude priznata kao pravo [...] Razumijevanjem prve faze u analizi u okviru tvrdnje prava, zaključci do kojih se dolazi u drugoj fazi također se obrću. Stoga: radije nego zaključivati da je 'povrijeđivanje' [infingement] 'prava' bilo opravdano, treba se potvrditi pobijanje tvrdnje prava. Ako se zaključi da ono što je pravedno ili opravdano prema praktičnom razumu nije ono što tužitelj traži, onda je zaključak da tužitelj nema pravo. To ne sugeriše da je tužiteljeva tvrdnja prava bila lažna ili zlonamjerna (iako će neke biti). Radije, budući da postoji brojnost mogućih pravednih djelovanja i aranžmana koji će dati efekat nečijim pravima, autoritet će morati birati između njih tako da svakome da njihova prava [...] Šta sa zaključkom, po preovladavajućem stanovištu, da je 'povrijeđivanje' 'prava' bilo neopravdano? U jednostavnom slučaju, taj zaključak se treba reformulisati na sljedeći način: tužiteljeva tvrdnja prava je priznata kao pravo. Predmetno djelovanje je neopravdano jer je protivno tužiteljevom pravu. Konačni, peremptorni, i odlučujući razlog za djelovanje koje je pravo, nije bilo poštovano i, stoga, autor predmetnog djelovanja je počinio nepravdu. Zakonodavstvu se treba poreći njegov status prava (da li sudskom deklaracijom ili zakonodavnom derogacijom): ono ne uspijeva ponuditi članovima zajednice razloge za djelovanje jer krši razloge za djelovanje koji konstituišu pravo [...] Ali ovo konceptualno reorijentisanje ne ide dovoljno daleko, jer ono zamišlja tek dva moguća zaključka nakon sudske ocjene tvrdnje prava: ili tužitelj nema prava (tvrdnja prava je pobijena) ili je došlo do kršenja tužiteljevog prava (tvrdnja prava je uspješna). Ovo otkriva veoma čudnu i nesretnu odliku preovladavajućeg pristupa: mi znamo šta prava istinski, opravdano zahtijevaju tek kroz njihovo kršenje. Ono što u potpunosti nedostaje preovladavajućem pristupu jeste treća alternativa: povrđivanje nečijih prava uz potvrdu da se poštuju. Da bi se shvatila ova alternativa zahjteva se dalja reorijentacija : 'vanjsko ograničenje' prava – ono što se inače zove povrijeđivanjem prava – mora se priznati kao da omogućava i konstituiše prava." (Ibid.)