Otvori glavni meni
Gianluca P. Parolin
italijanski komparativista prava i islamolog
Rođenje
Italija
  • "Ustavne odredbe o šerijatu trebaju biti situirane u kontekstu post-modernog razvoja dinamike vjersko/sekularnog prava. Putanja je jasna. U pred-modernim okolnostima, religijsko pravo (fikh) određivalo je područja koja je regulisalo, a ostavljalo je ostalo sekularnom pravu (siyâsah). Modernost je redefinisala granice, tako da je sekularno pravo (qânûn) prisvojilo značajna područja religijskog prava (šerijat), ali priznajući prvenstvo ovog drugog u području ličnog statusa. Razoj koji je uslijedio vodio je daljoj penetraciji sekularnog prava (kanun) u utvrdu religijskog prava (šerijat), regulišući elemente koji nisu dodirivali "suštinu" šerijata, tako unoseći hijerarhiju unutar odredaba šerijata. Razlikovanje između "suštine" i "pojedinosti" šerijata redefinisalo je granice po treći put, predstavljajući drugu značajnu promjenu paradigme nakon modernosti: prodiranje sekularnog prava u savremeni domen šerijata u prisustvu "pojedinosti", ali potreba povlačenja sekularnog prava iz domena kojeg je tvrdila za sebe - sa usponom modernosti - u prisustvu "suštine". / Unošenje ustavnih odredaba o šerijatu (na način kako su tumačene od strane viših sudova), radije nego što su predstavljale ograničenja državne vlasti, omogućila su tim vlastima da značajno prošire svoj domet u srce šerijata, potencijalno se povlačeći tek iz veoma ograničenog broja područja. Štaviše, te odredbe ovlastile su državne institucije (prije svega više sudove) da definiraju šta je "suštinsko", a šta "pojedinost" u šerijatu, te stoga omogućile slobodno regulisanje ovog posljednjeg. Radije nego što je vodilo u "ustavnu islamizaciju", unošenje tih odredaba služilo je kao strategija legitimacije za državne organe. Čak i tamo gdje je islamizacija zakona bila planirana i implementirana, to nije zavisilo od ustavne odredbe i bilo je provođeno od strane državnih vlasti." (Religion and the Sources of Law: Sharî‘ah in Constitutions)