Filozofija prava

"Pravednim [se] mogu nazvati primjena nekog zakona ili pokoravanje tom zakonu, ali i sam taj zakon." (str. 45.)

"Pravda na pojedinačan slučaj gleda sa gledišta opće norme, pravičnost u pojedinačnom slučaju traži njegov vlastiti zakon, koji, međutim, isto tako, mora biti mogućno uzdići na stepen općeg zakona - jer, pravičnost, kao i Pravda, na kraju krajeva, ima uopćavajući karakter. Tako, u razlici između pravde i pravičnosti, vidimo već ranije nagovještenu metodološku razliku između deduktivnog razvoja ipravnog prava iz općih načela i intuitivnog saznanja ispravnog prava iz prirode stvari." (str. 48.)

"Običaj se ne može koordinirati s drugim kulturnim pojmovima, on nema svoje mjesto u sistemu kulturnih pojmova [on se] prema pravu i moralu ne nalazi u sistematskom, nego Historijskom odnosu. On predstavlja zajednički prethodni oblik u kome su pravo i moral sadržani još nerazvijeni i nerazdijeljeni..." (str. 66.)

"Suprotno 'starom dobrom običaju', 'fini običaj' više nije narodni običaj, nego staleški običaj; običaj je bio 'seoski', pristojnost je 'gradski običaj'; običaj je bio 'seljački', učtivost je 'dvorski običaj'; običaj je bio stvar 'zajednice', konvencija je stvar 'društva' ili, bolje reći, 'visokog društva' (građanskog društva). Običaj je spajao narod, konvencija ga razdvaja. Konvencija je izraz za volju i sposobnost čovjeka da bude smatran pripadnikom određenog višeg društvenog sloja, masonski pozdrav posvećenih, koji se odmah mijenja čim neposvećeni saznaju za njega i upotrijebe ga." (str. 68.)

"Pravno iskustvo, međutim, ipak zna i za unutrašnje ponašanje, koje je često pravno relativno, kako po tome što je unutrašnje ponašanje, koje tu spada, mjerodavno za pravno tretiranje nekog određenog spoljašnjeg ponašanja (npr., oblici duga, povjerenje), kao ponekad i po tome što je unutrašnje ponašanje ponašanje samo za sebe u stanju da izazove pravno djelovanje; tako u slučaju kad ugrožavanje "duševnog zdravlja" nekog djeteta može dovesti do naloga za stavljanje pod starateljstvo." (str. 53.)

"Pravni poredak je po svojoj suštini univerzalan. Pravo ne može izvršiti djelimično reguliranje, a da već pritom već samim izborom tog reguliranog djela ljudskih odnosa ne zauzme stav i prema onom nereguliranom - upravo time što isključuje pravno djelovanje. Otuda je 'pravno prazan prostor' uvijek pravno prazan samo zahvaljujući vlastitoj volji pravnog poretka. On, strogo uzevši, uopće i nije pravno prazan. To nije činjenična oblast pravno neregulirana, ona je pravno regulirana u negativnom smislu, poricanjem svake pravne posljedice." (str. 247.)

"Ovdje večina, tamo sloboda, ovdje učešće u državi, pa time možda i u većini, tamo sloboda od države; ovdje 'podanička sloboda', tamo ' građanska sloboda'; ovdje prava na političku slobodu koju država tek daje, tamo prirodne slobode u koje država ne dira..." (str. 86)

"Pojedinačna država je određena da se utopi u jednoj budućoj univerzalnoj državi: individuum bez individualnosti, dakle, i bez nacionalnosti, atmoističko jezgro individualistične države, jest rođeni građanin svijeta. Misaoni tok koji započinje sa individuumom bez individualnosti nezadrživo vodi ka državi čovječanstva bez nacionalnosti. Dioba čovječanstva na države i nacije je nešto samo historijski slučajno i privremeno, a polazeći od individualističkog shvatanja države, logički dosljedna je samo svjetska država koja obuhvata cjelokupno čovječanstvo, i na svome putu čak i ne nailazi ni na kakvu naciju." (str. 247-248.)

"Zahtjevi jednog pravosuđa su zakonitost, težnja za pravdom i pravna sigurnost. Nijedne od tih pretpostavki nema u političkom krivičnom pravosuđu Hitlerovog doba." (str. 282.)

"Tamo gdje nastaje sukob između pravne sigurnosti i pravde, između zakona koji se sadržinski može pobijati, ali je pozitivan, i između pravednog prava, koje, međutim, nije pretočeno u formu zakona, uistinu postoji sukob pravde sa samom sobom, sukob između prividne i stvarne pravde... Sukob između pravde i pravne sigurnosti bi se mogao riješiti na taj način da pozitivno pravo, koje osigurava propis i moć ima prednost i onda kad je sadržinski nepravedno i nesvrsishodno, osim u slučaju kad pozitivni zakon u toliko nepodnošljivoj mjeri proturiječi pravdi, da zakon kao 'neispravno pravo' mora odstupiti pred pravdom. Nemoguće je povući oštru liniju između slučajeva zakonskog neprava i zakona koji važe uprkos neispravnoj sadržini; međutim, svom oštrinom se može povuči jedna druga granica: tamo gdje se čak i ne teži za pravdom, gdje se jednakost, koja čini jezgro pravde, svjesno osporava prilikom donošenja propisa pozitivnog prava, tu zakon nije, recimo, samo "neispravno pravo", on, šta više, uopće nema prirodu prava. Jer, pravo se, pa ni pozitivno pravo, ne može definisati drugačije nego kao poredak i propisivanje koji su po svom smislu namjenjeni da služe pravdi." (str. 288-289.)

Citirano izdanje