Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla

Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla
Autor	Hannah Arendt
Originalni naziv	Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil
Datum izdanja	1963.

• "Kao da je u tim posljednjim trenucima Eichmann izrekao samu bit koju nas je naučila ta duga lekcija iz ljudskog bezumlja - lekcija o užasavajućoj banalnosti zla, o kojoj se ne može ni govoriti ni misliti."

• "U Eichmannovu slučaju presuda, čija su prva dva odjeljka napisana kao odgovor na teoriju višeg cilja, teoriju koja je svoje zagovornike imala i u sudnici i izvan nje, nije u tom pogledu mogla biti ni jasnija ni konkretnija: sud se morao oduprijeti svim pokušajima proširenja predmeta suđenja [...] Zato na pitanje o suđenju Eichmannu koje se najčešće postavljalo: Kakva je korist od njega?, postoji samo jedan mogući odgovor: Donijet će pravdu."

• "Ukratko, pravo nije nudilo nikakvu alternativnu otmici. / Oni koji su uvjereni da je pravda, i samo pravda, jedina svrha zakona bit će skloni opravdati čin otmice, premda ne kao presedan nego, naprotiv, kao očajnički čin koji nema presedana i koji ga ne stvara, čin koji se morao poduzeti zbog nezadovoljavajućeg stanja međunarodnog prava. S toga stajališta, za ono što je Izrael učinio postojala je samo jedna prava alternativa: umjesto što su ga oteli i prebacili u Izrael, izraelski su agenti Eichmanna mogli ubiti, tada i tamo, na ulicama Buenos Airesa. Ta se mogućnost u raspravama o suđenju vrlo često spominjala i, što je prilično čudno, najgorljivije su se za nju zalagali oni koje je otmica najviše zgranula. Taj prijedlog, budući da su činjenice slučaja bile nesporne, nije bio bez vrijednosti, ali oni koji su ga iznosili zaboravili su da onaj ko uzme zakon u svoje ruke može poslužiti pravdi jedino ako je spreman situaciju okrenuti na takav način da zakon može ponovo djelovati i da njegov čin, barem posmrtno, bude opravdan [...] Obojica su se odmah predali policiji i zahtijevali da im se sudi. I jedan i drugi iskoristili su suđenje kako bi svijetu pokazali kakvi su zločini nad njihovim narodima nekažnjeno počinjeni [...] Očite su prednosti takva rješavanja sukoba između zakonitosti i pravde. Tačno je da je suđenje ponovo "spektakl", pa i obična predstava, ali njen "junak", onaj koji je u središtu drame, u kojeg su uprti svi pogledi, sada je istinski junak. Istovremeno, očuvan je sudski karakter procesa jer nije posrijedi "spektakl s unaprijed dogovorenim ishodom" nego sadrži jedan element "neumanjiva rizika" koji je [...] neminovan činitelj svih suđenja. Također, ono J'accuse, koje je sa stajališta žrtve toliko bitno, zvuči naravno mnogo uvjerljivije kad ga izgovori čovjek koji je morao uzeti zakon u svoje ruke nego kad dođe iz usta službenika koji ništa ne stavlja na kocku."

• "Sama se čudovišnost tih događaja "minimizira" pred sudom koji predstavlja samo jednu naciju."

• "U samoj je prirodi čovjekova djelovanja da svako djelo, koje se jednom pojavilo i ostalo zabilježeno u ljudskoj historiji, ostaje kao potencijal dugo nakon što je njegova aktuelnost postala stvar prošlosti. Nijedna kazna nikada nije imala dovoljnu snagu odvraćanja da spriječi činjenje zločina. Upravo suprotno, kakva god bila kazna, jednom kad se pojavi određeni zločin, njegovo je ponavljanje mnogo vjerovatnije nego što je bila mogućnost njegovog nastanka. Još su vjerovatniji posebni razlozi za ponavljanje nacističkih zločina. Zastrašujuće poklapanje savremene eksplozije stanovništva i novih tehničkih izuma zbog kojih će, uslijed automatizacije, veliki dijelovi stanovništva postati "suvišni" čak i kao radna snaga, a pomoću nuklearne energije ti će se problemi moći rješavati upotrebom sredstava u usporedbi s kojima se Hitlerove gasne komore doimaju kao grubo sklepane igračke kakva zločestog djeteta, trebalo bi biti dovoljno da u nama izazove strah. / Bitni razlog za to je sljedeći: svaki novi čin može postati presedan za budućnost, a sva suđenja koja se bave "zločinima protiv čovječnosti" moraju se voditi u skladu sa standardom koji je danas tek "ideal". Ako je genocid aktuelna mogućnost budućnosti, onda nijedan narod na svijetu - dakako, jevrejski ponajmanje, u Izraelu ili izvan njega - ne može biti siguran u trajno postojanje bez pomoći i zaštite međunarodnog prava. Uspjeh ili neuspjeh u bavljenju nečim što nema presedana ovisi samo o tome koliko to može poslužiti kao valjan presedan na putu ka međunarodnom krivičnom pravu."

• "Ne pozivaju se čovječanstvo i izvjestitelji sa svih strana svijeta da bi im se na optuženičkoj klupi pokazalo Modrobradoga. Nevolja je s Eichmannom to što su mu mnogi bili slični, nisu bili ni izopačeni ni sadisti, bili su i dalje jesu silno i zastrašujuće normalni. S gledišta naših pravnih ustanova i naših moralnih mjerila suđenja, ta je normalnost bila strašnija od svih zvjerstava jer je govorila - kako su u Nürnbergu nebrojeno puta ponovili i optuženi i njihovi branitelji - da taj novi tip zločinca, koji je doista hostis generis humani, zločine čini u okolnostima koje ga gotovo potpuno sprječavaju da zna ili osjeća kako čini nešto pogrešno."

• "Da su pobijedili da li bi iko od njih imao grižnju savjesti?"

• "A ako je tačno da se pravda "mora ne samo provoditi, nego se mora i vidjeti da je provedena", pravičnost onoga što je bilo učinjeno u Jeruzalemu postala bi svima očita da su se suci usudili u svojoj presudi reči nešto poput ovoga: "[...] Vi ste svoju priču ispričali kao priču o čovjeku koji nije imao sreće, a budući da su nam okolnosti poznate, donekle smo spremni priznati vam da se u nekim povoljnijim okolnostima najvjerovatnije ne biste nikada našli pred nama ili pred bilo kojim krivičnim sudom. Uzmimo, argumenta radi, da ste samo zbog loše sreće postali dobrovoljnim instrumentom u organizaciji masovnog ubijanja. Ali, i dalje stoji činjenica da ste provodili, dakla aktivno podupirali, politiku masovnog ubijanja. Jer, politika nije dječja igra - posluh i potpora u politici su jedno isto. I kao što ste vi podupirali i provodili politiku odbijanja da se svijet podijeli sa jevrejskim narodom i narodima mnogih drugih zemalja - kao da ste vi i vaši nadređeni imali ikakvo pravo odlučivati o tome ko na ovome svijetu treba a ko ne treba živjeti - tako mi smatramo da niko, nijedan pripadnik ljudskog roda, ne može poželjeti taj svijet dijeliti sa vama. Zbog toga, i samo zbog toga, morate biti obješeni."

• ""[T]eritorija", kako je pravo razumijeva, jeste politički i pravni koncept, ne tek geografski termin. Ne odnosi se toliko, i ne primarno, na dio zemlje kao na prostor među pojedincima u grupi čiji su članovi obavezani prema, i u isto vrijeme odvojeni i zaštićeni od, jedni drugima svim vrstama odnosa, temeljeno na zajedničkom jeziku, religiji, zajedničkoj historiji, običajima, zakonima."