Otvori glavni meni

Džafer Obradović

bosanskohercegovački književni kritičar, esejist i publicist

Džafer Obradović (Stolac, 1947 - 3. juli 2005), bosanskohercegovački književni kritičar, esejist i publicist



  • "Šta je, zaista, smrt jednog čovjeka, pa makar se radilo i o svojoj vlastitoj smrti, spram obilja života oko mene." (Kupus i smrt, Bosna u ogledalu)


  • "Gledam pčele kako marljivo i ozbiljno, ne hajući za bezbrojne nevažne stvari oko sebe, skupljaju svoju nafaku, slušam zuj njihovih krila i čini mi se da se baš u njemu, u tome oporom, jednoličnom, treperavom zvuku krije tajna ovoga svijeta." (Bosna u ogledalu)


  • "..zavičaj je tek puka fikcija, opravdanje pred sobom i pred drugima da čovjek nije repa bez korijena i trivijalan dokaz takozvanog rodoslovlja" (Borojevići, selo uzvjetar)


  • "Mešan Šuta, zvani Puh, pošao s ukućanima brati duhan. Kako se u berbu duhana polazi još zamraka da bi se posao okončao prije nego što sunce grane, ne vidje odmah da mu svi berači nisu na broju. Kad se malo razdani, primijeti da mu nedostaje najmlađa nevjesta, te priupita sina Adema, zvanog Kikilo:
– Što to nema snahe Munte?
– Ona, babo, ne može. Čuva trudnoću – snishodljivo će Adem.
– A što je čuva, nije zar bijesno tele pa da joj pobjegne? – u čudu će Mešan.
– Nije tele, nego pantljike. Doktor rekao da su joj slabe pantljike, pa do porođaja mora mirovati – ljutnu se Adem.
– Jebale te i pantljike i doktor! – zgranu se Mešan. – Tebe je tvoja mater rodila na ovoj istoj njivi dok je duhan kopala, ispao si joj iz prkna pravo na zemlju, i nije se na te ni okrenula dok nije uskopala red dokraja! Pa eto te kolik dub!" (Dubravske kukrice)


Drugi o njemuUredi

  • "..ovo filozofsko i pošteno ljudsko promišljanje o smrti, pa i svojoj vlastitoj, anticipira Džafer Obradović u trenucima kada je izložen smrtonosnoj, snajperskoj vatri iz obližnje zgrade a on, šćućuren u malom rovu svoje sarajevske bašče, pokušava posaditi kineski kupus, koji daje čak tri blagorodne glave kupusove." (Alija Pirić)


  • "Prihvatiti smrt bez patetike i, što je najvažnije, bez dramatike, može samo onaj ko ima sluha da čuje zuj pčele i onaj ko vidi leptira sklopljenih krila kako dremucka na ljetnom suncu i čovjek što se ćuti samo dijelom svekolike prirode, i čak manjim od te prirode, tog izobilja koje je potpuno bešćutno i ravnodušno na smrt bilo koje jedinke toga ”ustreptalog zvjerinjaka”, isto onako, a što je u smrti fascinirajuće, kako je ona, sistematična, ravnodušna i bešćutna." (Alija Pirić)