Otvori glavni meni

Common-law teorija sudske kontrole

Common-law teorija sudske kontrole: živuće drvo
Autor
Wilfrid Waluchow
spis ustavne teorije
Originalni naziv
A Common Law Theory of Judicial Review: The Living Tree
Datum izdavanja
2007.



2. KonstitucionalizamUredi

  • "Demokratija znači da je sâm narod na neki način u konačnici odgovoran za određivanje zakona i uredaba po kojima treba biti upravljan, a ne kralj ili kraljica kao što je to slučaj u monarhiji, ili grupa elite kao što je to u oligarhiji. Naravno, čak i građani u idealnim demokratijama nužno sami ne donose sve odluke o stvaranju, mijenjanju, ili ukidanju zakona ili drugih formi vladinih direktiva."
  • "U nekom minimalnom smislu pojma, ustav se sastoji od jednog ili više pravila ili normi koje konstituiraju, i određuju ograničenja (ako ih ima), vladinog autoriteta. Pod pojmom “autoritet” mi mislimo, u ovom kontekstu, na zakonito posjedovanje normativnih ovlaštenja nad nekim područjem. Pod pojmom “ovlaštenja” mi mislimo na hohfeldijanska, normativna ovlaštenja za mijanjenjem ili na neki drugi način utjecanjem na postojeće normativno stanje stvari, na primjer na nametanje dužnosti ili dodijeljivanje prava i sloboda. Neka normativna ovlaštenja su pravna ovlaštenja [...] Jedna od karakterističnih funkcija ustava jeste da odredi neka takva sekundarna pravila. U velikom dijelu to je ono na što mislimo kada kažemo da se ustav sastoji od jednog ili više pravila ili normi koje konstituiraju, i određuju ograničenja (ako ih ima), vladinog autoriteta. / S obzirom na ovu definiciju, sve države imaju ustave i sve države su ustavni režimi. Bilo šta što liči na državu mora imati priznat način konstituiranja i specificiranja ograničenja (ili njihovog manjka) nad tri oblika državnih vlasti koje je Montesquieu prepoznao: zakonodavna vlast (stvaranje novih zakona), izvršna vlast (primjena zakona), i sudska vlast (presuđivanje sporova koji nastaju pod tim zakonima)."
  • "[V]ečina država prihvata ustavno ograničenu vladavinu. U takvim državama, sekundarna pravila koja dodjeljuju ovlaštenja ne samo da stvaraju zakonodavna, izvršna, i sudska ovlaštenja, već također nameću različite vrste ograničenja na ovlaštenja koja dodjeljuju [...] Konstitucionalizam je ideja da ovlaštenja vlasti mogu i trebaju biti ograničena, i da njen politički, moralni, i (ponekad) pravni autoritet zavisi u poštovanju tih ograničenja. Ograničenja nametnuta ustavom dolaze u mnogim oblicima. Neki od njih su pravni, kao u ustavu uglavljenim poveljama sloboda, dok su druge stvar političke konvencije [...] Predmetna ograničenja mogu se ticati opsega zakonodavnog autoriteta [...] Drugi način na koji ovlaštenja vlasti mogu biti ograničena jeste u zahtjevu da se koriste određeni mehanizmi u njihovom vršenju [...] Konačno [...] vladina ovlaštenja mogu biti predmet suštinskih ograničenja. Neka od njih su moralne prirode [...] Vladina ovlaštenja mogu također biti predmet naročitih nepravnih, ali ipak potpuno ustavnih ograničenja. Ta ustavna ograničenja manjkaju snagu zakona, ali u isto vrijeme ona su veoma različita od uobičajenih zahtjeva pod kojim djeluju sva razumna bića, to jeste da djeluju razborito, racionalno, i moralno. Ti zahtjevi su dio ustava nacije, a ipak nisu dio njenog ustavnog prava."


3. Zašto povelje sloboda?Uredi

  • "[Č]ak i ako je usvajanje večinskih procedura nužan uslov demokratije, ne slijedi da je to dovoljan uslov [...] [D]emokratija je više od jednostavnog sabiranja glasova i dozvoljavanja željama večine da odnose pobijedu. Demokratija je, u minimumu, privrženost idealu samo-vladavine. U tom cilju, ona zahtjeva upućeno odlučivanje. Ona zahtjeva, kako iz konsekvencijalističkih, tako i deontoloških razloga, da narod i njegovi predstavnici budu u potpunosti upoznati sa podacima koji su relevantni za bilo koju društvenu odluku koju moraju učiniti."


4. Argumenti kritičaraUredi

  • "Pravom i konvencijom, sudije su obavezane da primjenjuju ustav. Oni zasigurno nemaju slobodu da zanemare njegove zahtjeve. Niti su slobodni da zanemare ono što smo ranije nazvali “zahtjev dobre vjere”, zahtjev da pojedinci koji su normativno obavezani pravilima (ili drugim vrstama normativnog standarda) uvijek ih pokušaju da tumače i primjene u dobroj vjeri. Ovo uključuje, primijetili smo, dužnost da se dođe do najboljeg razumijevanja pravila od onih koji su obavezani. Također je važno primijetiti da ustavna pravila koja definišu ulogu sudija Vrhovnog suda nisu u potpunosti unutar normativnih ovlaštenja sudija da ih promijene ili uklone. Nasuprot toga, to su pravila političkog sistema, i sudije igraju samo jednu ulogu - doduše dosta veliku ulogu - u tom sistemu [...] mi moramo imati na umu da su temeljna pravila u smislu kojih mi ustanovljavamo naš politički sistem društvena pravila. Ona postoje unutar, i samo unutar, složene mreže praksi koje uključuju ponašanja i držanja velikog broja ljudi koji služe u velikom broju uloga. Pojedinci koji zanemare ta pravila prijete samim temeljima sistema, sistema kojeg većina nas smatra nužnim za naše interese i kojeg ćemo uobičajeno svim silama braniti kroz spektar društvenog pritiska. Zaista, kritičke reakcije - i sudske reakcije na te kritičke reakcije - citirane iznad, sugerišu da su sudije dosta osjetljive na različite pritiske koji potiču iz javnosti, i iz šire političke sfere u kojoj djeluju. Sudije ne žele da ih se vidi kao da uzurpiraju nečiju tuđu ulogu. Ne žele da ih se vidi kao da krše temeljna pravila ustavnog sistema čiji integralni dio čine. Ako ne možemo vjerovati našim sudijama da djeluju sa integritetom u poštovanju njihovih ustavnih dužnosti - uključujući i uvijek prisutnu dužnost dobre vjere - u svjetlu takvih pritisaka, kakva je nada za našu ustavnu demokratiju?"
  • "Mi priznajemo da smo ograničena bića na koje utječu, kako u našim svakodnevnim životima, tako i u političkim odlukama, spektar faktora koji često vode neželjenom ponašanju. Štaviše, mi priznajemo da naše većinske procedure, iako su dobro osmišljene da promoviraju naše zajedničke interese u večini slučajeva, ponekad stvaraju rezultate za koje se unaprijed ne bi mogli složiti. One mogu voditi odlukama koje ismijavaju demokratske uslove koji su pretpostavljeni kako u proceduralnim koncepcijama demokratije sa njihovim naglaskom na samo-određenju ili na dosta jačoj ustavnoj koncepciji i njenim više suštinskim idealima, kao što je ideal jednakog obzira i poštovanja. Ovo, mi priznajemo, može se dogoditi čak i kada naše večinske procedure funkcionisaju kao što su osmišljene - to jeste, kada nikome nije uskraćeno pravo da učestvuje na jednakoj osnovi sa svim drugim i kada odluke nisu motivirane nečasnim silama kao što su strah ili predrasude. U priznavanju tih ograničenja u nama samima i u našim procedurama, mi struktuiramo naš ustav tako da ih prevaziđemo. Mi izabiremo ustavni aranžman koji uključuje sudsku kontrolu [...] mi postavljamo mehanizme za koje se nadamo da će, između ostalog, onesposobiti naše neautentične želje. Preduzimanje ovih koraka iz ovih razloga teško je negiranje našeg moralnog integriteta i dostojanstva. To je, pomislio bih, naročito plemenito vršenje našeg razumnog, moralnog samo-određenja."


5. Čudan blagoslovUredi

  • "Uprkos nepobitnom potencijalu za dobro, pravo može da bude ne samo nezgrapno oruđe, ponekad se može razviti u opasno društveno oruđe. Samom svojom prirodom, ono ima potencijal da razdvoji valjanost norme kako od njene moralne i racionalne vrijednosti, i, važnije, od njene općenite prihvaćenosti među stanovništvom kojim upravlja. Pravne strukture stvorene unijom primarnih i sekundarnih pravila stvaraju te mogućnosti kojih uvijek trebamo biti svjesni. Mi trebamo pokušati osmisliti naše pravne strukture, unutar ograničenja koja je Hartova analiza prepoznala, tako da minimiziramo šanse našeg pada u Hartov pakao. Jedan način na koji možemo pokušati učiniti to jeste kroz usvajanje sudske kontrole koja izričito postavlja moralne uslove na valjano vršenje vladinih ovlaštenja."


6. Common-law konstitucionalizamUredi

  • "Ja ću skicirati alternativnu sliku koja daje sljedeće rezultate: (a) da je prâva na koja Povelja sloboda ukazuje najbolje vidjeti kao prava političke moralnosti ustanovljena unutar onoga što ću zvati “ustavnom moralnošću zajednice”; (b) da zajednica može pogriješiti oko toga šta njena sopstvena ustavna moralnost zahtjeva; (c) da gledišta sudije o tome šta ta moralnost zahtijeva u određenom slučaju mogu, u drugu ruku, biti tačna, ili barem bolja; (d) da kada je to tako, od sudija se može zahtijevati po Povelji - po pravu - da sprovedu svoja sopstvena gledišta o ustavnoj moralnosti zajednice protiv pogrešnih vjerovanja zajednice i njenih zakonodavnih predstavnika; (e) kada sudije izvrše ovu dužnost, da je gotovo uvijek obmanjujuće gledati na njih kao da nameću njihova sopstvena subjektivna moralna gledišta; i konačno, (f) da u provođenju njihovih gledišta o pravima koja ustavna moralnost zajednice priznaje u Povelji sloboda, sudije u suštini poštuju, umjesto da krše, demokratske principe."
  • "[T]vrdim da po mnogo pitanja političke moralnosti koja nastaju u izazovima pod Poveljom sloboda, postoji neka mjera preklapajućeg konsenzusa unutar relevantne zajednice o normama i/ili sudovima koji se tiču pravde, jednakosti, i slobode koji bi isplivali nakon pažljivog razmišljanja [...] Društvo koje se razlike u mnogim od svojih površinskih moralnih gledišta često je ono gdje postoji značajno više sporazuma nego što se na prvu čini - čak i ako su to sporazumi koji su “nedovoljno teoretizirani”, i čak ako nastaju samo nakon pokušaja da se uklone znakovi evaluativne disonance. Također sugerišem da u mnogim slučajevima mi možemo identifikovati relevantnu zajednicu, ili čak skup zajednica, čije moralnosti uživaju značajno, iako nesavršeno, preklapanje i mogu, na temelju te činjenice, biti smatrane da sačinjavaju vrstu “zajednice zajednica”."
  • "Kada se odluke suda kritikuju da nisu usklađene sa moralnim gledištima građana, fokus je gotovo uvijek na nekom rasprostranjenom moralnom mišljenju koje je u raskoraku sa odlukom suda. Fokus gotovo nikada nije na općim principima i vrijednostima kojima su većina građana zaista privrženi - to jeste, njihovim istinskim privrženostima - ili na moralnim sudovima o stvari u pitanju koja može preživjeti test reflektivnog ekvilibrijuma [...] Ali kada priznamo da [...] istinske moralne privrženosti zajednice mogu biti dosta različite od onoga što članovi zajednice vjeruju da su, ključno pitanje koje se ukazuje je sljedeće: zašto sudije u odličivanju o moralnim pitanjima u sistemu sudske kontrole trebaju biti dužne, iz razloga demokratije, pravičnosti, i slično, poštovati moralna mišljenja zajednice o pitanju - nasuprot istinskim moralnim privrženostima zajednice u reflektivnom ekvilibrijumu? Zašto se moraju pokloniti neautentičnim željama zajednice, a ne njihovim autentičnim željama? [...] [O]nda nema ništa pogrešno u zahtjevanju od sudija da provode takve privrženosti i želje protiv pukih mišljenja i neautentičnih želja moguće obmanute javnosti koju je zahvatila evaluativna disonanca."
  • "Predlažem mogućnost da moralne norme na koje upućuje takva Povelja sloboda nisu one lične moralnosti, istinske moralnosti, ili čak moralnosti zajednice u širem smislu, već tek one ustavne moralnosti zajednice. Ovom posljednjom frazom mislim na skup moralnih normi i razmotrenih sudova koji se prikladno mogu pripisati zajednici u cjelini kao da predstavljaju njene istinske privrženosti, ali sa sljedećom dodatnom odlikom: one su na neki način povezane sa njenim ustavnim pravom i praksama [...] [U]stavna moralnost zajednice nije lična moralnost bilo koje pojedinačne osobe ili institucije. Niti je to moralnost proglašena od Boga, inherentna u tkivu svemira, ili koja se može razaznati korištenjem čistog praktičnog razuma. Radije ona se sastoji u moralnim normama i ubjeđenjima kojima se zajednica, kroz svoje različite društvene forme i prakse, sama obavezala i koje su na neki način bile uvučene u pravo kroz pravilo priznanja i zakone koje validira. To je moralnost koja je zaista ugrađena u društvene i pravne prakse na način na koji su principi korektivne pravde ugrađeni u naše pravo vanugovorne odgovornosti za štetu. Tako razumljena, ustavna moralnost zajednice je podskup šire moralnosti zajednice koja uključuje norme i ubjeđenja kojima nedostaje pravno priznanje."
  • "Ponovo je vrijedno primijetiti u ovom kontekstu opseg u kojem su, iz gotovo istih razloga, članovi upravnih tijela ovlašteni da usvajaju, tumače, i primjenjuju pojedinačna pravila i smjernice u skladu sa općim zakonodavstvom kojeg su usvojile predstavničke skupštine. I mnogi od ovih pojedinaca [...] nisu izabrani i nisu neposredno odgovorni izbornom tijelu na način na koji to jesu zakonodavci. Sudije treba posmatrati kao da služe analognu ulogu. Zaista, to je uloga koju teoretičari imaju na umu kada ukazuju na sudsku diskreciju i slična ovlaštenja razvoja normi kao da predstavlja vrstu delegiranog, “kvazi-sudskog” ovlaštenja. Razmišljajući o sudijama kao kvazi-zakonodavcima, ne trebamo misliti o njima kao da pokušavaju uzurpirati ulogu njihovih zakonodavnih kolega - optužbu koja se često ističe protiv sudija kada učestvuju u sudskoj kontroli. Suprotno tome, njihove uloge se mogu vidjeti kao komplemetarne i međusobno podržavajuće, ne kao suprotstavljene. Jedan (sudija) ima mogućnost da nadopuni napore drugog (zakonodavca). Svaka grupa, čineći napor u dobroj vjeri da ispuni svoju ulogu u smislenom suočavaju sa okolnostima stvaranja pravila (faktori poput nepoznavanja činjenica, neodređenosti ciljeva, razvoja tehnologije, promjenjivog društvenog konteksta, i tako dalje, zajedno stvaraju stalnu mogućnost da će potpuno prihvatljiva opća pravna pravila voditi, po primjeni na pojedinačne slučajeve, ka nesigurnim ili na drugi način neprihvatljivim posljedicama - op.a.), može doprinijeti sveukupnom naporu za osiguranjem različitih pogodnosti koje su učinjene mogućim vladavinom prava."