Brian Tamanaha

• "[D]ruštveno-pravni pozitivizam drži da pravni sistem postoji kada god postoje pravni zvaničnici (konvencionalno identifikovani kao takvi) koji su uključeni u stvaranje i reproduciranje pravnog sistema kroz zajednička sekundarna pravila, bez obzira na njihovu učinkovitost u generiranju rasprostranjene usklađenosti sa primarnim pravilima. Isto kao što nam pravni pozitivizam dopušta da dovodimo u pitanje da li je pravo moralno, društveno-pravni pozitivizam dopušta nam da dovodimo u pitanje da li pravo zadovoljava bilo kakve funkcije, i, ukoliko da, koje i u kojem omjeru." (Društveno-pravni pozitivizam i općenita jurisprudencija)

• "Društveno-pravni pozitivizam priznaje da je pravo ljudska društvena tvorevina. Pravo je ono čemu god mi pridodamo oznaku "pravo". On će biti nepokolebljivo konvencionalan u identifikaciji toga šta je pravo. Ukoliko je "pravo" upotrebom pridodano više od jednog fenomena, prije neko izabir jednog da služi kao standard kojim se trebaju evaluirati drugi, društveno-pravni pozitivizam će prihvatiti da postoje različite vrste ili tipovi prava, svaki sa svojim karakterističnim svojstvima." (Ibid.)

• "U skladu sa pogledom društveno-pravnog pozitivizma, pravni sistem će postojati kada postoji kompeks "pravnih" subjekata (konvencionalno identifikovanih kao takvih) koji koordiniraju svoja djelovanja da bi činili stvari sa normama. Sama činjenica koordinacije zahtijeva neki sporazum u njihovim društvenim praksama, koji će biti zadovoljen zajedničkom privrženošću sekundarnim pravilima. Ako, na primjer, zakonodavci promulgiraju zakone i sudije se slože oko toga koji zakoni su valjano usvojeni, i preuzmu korake da ih primjene, pravni sistem će postojati. Ovo je istina bez ikakvog obzira prema stajalištima pravnih zvaničnika prema sekundarnim ili primarnim pravilima, bez pomena o tome da li ih oni prihvataju ili ne, ili bez obzira na to da li se primarna pravila općenito poštuju. To je također tačno uprkos tome da li pravo zadovoljava neku funkciju, ili je u potpunosti nefunkcionalno [...] [D]ruštveno-pravni pozitivizam ne negira da pravo i pravni sistemi često uživaju značajan stepen prihvatanja od pravnih zvaničnika; radije, on jednostavno ne ugrađuje postojanje ovog normativnog elementa u koncept prava." (Ibid.)

• "Društveno-pravni pozitivizam ima privrženost prema dvjema temeljnim tezama koje ujedinjuju večinu pravnih pozitivista: Tezu odvajanja i Tezu društvenih izvora." (Ibid.)

• "Reformuliranja Teza odvajanja glasi: ne postoji nužna veza između prava bilo koje njegove manifestacije ili tipa, i moralnosti ili funkcionalnosti." (Ibid.)

• "Pravo je šta god ljudi identifikuju i tretiraju kroz njihove društvene prakse kao "pravo" (ili droit, recht, itd.) [...] [B]ilo koji članovi date grupe mogu identifikovati šta je pravo, dokle god to konstituiše konvencionalnu praksu [...] Minimalni prag za kvalificiranje jeste da dovoljno ljudi sa dovoljnim uvjerenjem razmotri nešto da bude "pravo", i da djeluje u skladu sa svojim vjerovanjem, na načine koji imaju utjecaja na društvenu arenu." (Ibid.)

• Pravni pozitivizam utjelovljuje zdravorazumsko priznavanje da je pravo šta god pravni zvaničnici provode kao pravo bez obzira da li je lošeg sadržaja ili posljedice; kao što je John Austin suho istakao, pogubitelj neće biti ponukan u svom mračnom zadatku prigovorom osuđenog čovjeka da je zakon po kojem treba biti obješen nevaljan jer je nemoralan. Teorija prirodnog prava je građena na uobičajenim vjerovanjima da je pravo (ili treba biti) pravedno i da je moralnost objektivna (u određenom smislu). Društveno-pravna teorija je utemeljena na uobičajenim percepcijama da pravo ima društvene utjecaje i posljedice i da se koristi instrumentalno. Povezanost između pozadinskih vjerovanja i teorija je velika jer same teorije su društveni proizvodi neraskidivo povezani sa postojećim društvenim gledištima, praksama, i okolnostima [...] Kritično je vidjeti da se pravnici (ili građani) mogu priklanjati svim trima pozadinskim vjerovanjima istovremeno bez kontradikcije ili nekonzistentnosti - ona može vjerovati da su pravna pravila pravno valjana čak i kada su nemoralna; pravo treba biti pravedno i neke moralne norme su objektivno ispravne; i pravo je društvena institucija koja se koristi da ostvari ciljeve. Zaista ova kombinacija vjerovanja vjerovatno nije neuobičajena. Samo kada su ova vjerovanja istaknuta na višim nivoima apstrakcije i suočena kao suprotne teorijske pozicije sa definirajućim elementima nastaju nekompatibilnosti. Neuspjeh da se označi razlikovanje između teorija prava i pozadinskih pretpostavki bio je plodan izvor zabune [...] Prirodno pravo uzima normativni uklon na pravo. Pravni pozitivizam uzima konceptualni ili analitički uklon na pravo. Društveno-pravna teorija uzima empirijski orijentiran uklon na pravo. Drugim riječima: prirodno pravo je temeljeno na moralnoj filozofiji, pravni pozitivizam u analitičkoj filozofiji, i društveno-pravna teorija u nauci. (Ističem "nauku" ekspresivno da uključim historiju, ekonomiju, sociologiju, antropologiju, psihologiju - bilo koji pristup sa empirijskim fokusom temeljenim na posmatranjem, dokazima, verifikacijom, falsifikacijom, indukcijom, dedukcijom, prikupljanjem podataka, i drugim takvim metodama). Izraz "uklon" označava da, dok svaki dio ima svoj poseban centar, nisu međusobno isključujući odjeljci. Kada se ne gurnu u antagonističke ekstreme, ove tri orijentacije se međusobno balansiraju [...] Sva tri imaju normativne implikacije; sva tri se tiču konceptualne analize; sva tri prihvataju pravo kao društvenu instituciju." (The Third Pillar of Jurisprudence: Social Legal Theory)