Otvori glavni meni
Brendan O'Leary
irsko-američki politički teoretičar
Rođenje
Cork, Irska
  • "Kako se konsocijacionisti razumijevaju? Kao realisti; kao predlagatelji nužne trijaže; i kao demokrate koje su u potpunosti svjesne da konsocijacije ne moraju (i ne trebaju) biti primjenjene u svakoj državi ili svakom mogućem političkom sektoru gdje se identitarne politike mogu manifestirati. Oni su isto toliko zabrinuti za pravdu kao i njihovi kritičari. I, oni tvrde, konsocijativni aranžmani su "prirodno" pojavljujući fenomen – koji se stvara kroz pregovore političara i nisu nužno dizajnirani u postojanje od strane političkih naučnika." (Debating Consociational Politics: Normative and Explanatory Arguments)


  • "Tvrdnja konsocijacionista jeste da ostrašćena analiza ponekad ukazuje da je izbor između konsocijativne demokratije i nikakve (vrijedne) demokratije. Njihovo gledište je da je najbolje da se ne mora graditi demokratija nakon punjenja grobova. Pregovarani konsocijativni aranžman, oni insistiraju, bolji je od winner-takes-all ishoda – posebno gdje takva pobjeda implicira ubijanje, protjerivanje, ili asimiliranje gubitnika." (Ibid.)


  • "Konsocijacionisti općenito tvrde da oni imaju bolji i inkluzivniji model demokratije od pobornika većinske demokratije. U konsocijaciji puno više ljudi od pluraliteta ili večine može utjecati na ili kontrolirati izvršnu vlast. Puno više od većine dobija efektivan "glas". Konsocijacija ne eliminira demokratsku opoziciju unutar zajednica, ali dopušta da takve podjele i opozicije koje postoje cvjetaju u uslovima općenite sigurnosti. Ništa ne spriječava demokratsku opoziciju unutar bloka, ili mijenjanje političkih elita, ili promjenu potpore među političkim strankama; i, u liberalnoj konsocijaciji, ništa nužno ne spriječava disoluciju historijskih identiteta ako je to ono što ljudi žele. Konsocijacionisti ne tvrde da ostvarenje odgovornosti nad političkim liderima i strankama nije problem u konsocijacijskoj demokratiji: oni tek tvrde da nema nesavladivig problema. Konsocijacionisti također tvrde da je zabluda pretpostaviti da konsocijacija traži da sve vlade budu sveobuhvatne velike koalicije [...] Ono što mora postojati jeste smislen dijeljenje izvršne vlasti među zajednicama u kojem je svaki značajan segment zastupljen u vladi sa barem nivoima pluraliteta podrške unutar svog segmenta." (Ibid.)


  • "Gdje politički sistem namjerno obavezuje glasače da glasaju samo unutar svog segmenta za njihove sopstvene etničke stranke, onda se sistem treba zvati korporativno konsocijativan [...] Suprotno, u liberalnoj konsocijaciji, svi glasači su na zajedničkom izbornom registru, i, iako mogu glasati za njihove sopstvene etničke stranke, od njih se to ne zahtijeva. Razlikovanje između korporativne i liberalne konsocijacijske prakse korespondira sa Lijphartovim razlikovanjem između "pred-određenih" i "samo-određenih" grupnih identiteta." (Ibid.)


  • "U liberalnim konsocijacijskim demokratijama, kao i u drugim demokratijama, biti će, naravno, glasača koji glasaju za ne-etničke, inter-etničke ili kros-etničke stranke. Gdje su manjina u svakom značajnom segmentu, i manjina u cijelosti, oni se mogu suprotstavljati – ali ne mogu uspješno osporiti – konsocijacijskom režimu. U nekim slučajevima, takvi glasači stvaraju novi segment, segment "ostalih" koji odbacuju dostupne etničke i partijske identifikacije. Taj novi segment može se suprotstavljati konsocijacijskim aranžmanima i podržavati novi, transcedentni, hibridni, ili ne-etnički identitet, ili alternativno, mogu početi zahtijevati proporcionalno učešće u sistemu. U drugim slučajevima, glasači koji podržavaju ne-etničke, inter-etničke ili kros-etničke stranke signaliziraju integracionističke ili asiminativne dispozicije. Ako takvi glasaći postanu večina u svakom segmentu, vjerovatno je da će konsocijacijski aranžmani nestati." (Ibid.)


  • "[K]ao odgovor na optužbu uzaludnosti, konsocijacionisti odgovaraju sa nekim skromnim, ali važnim uspješnim primjerima; na optužbu perverznosti oni odgovaraju, prvo, da je često perverznije negirati postojanje i zastupljenost etničkih identiteta (i time proizvesti konflikt) nego graditi na njima, i drugo, da je vjerovatnije da disolucija (nepoželjnih) kolektivnih identiteta i antagonizama može nastati nakon perioda konsocijativne vladavine. Konačno, na optužbu duplog djelovanja, oni se nedvosmisleno izjašnjavaju "nismo krivi"." (Ibid.)


  • "Sami konsocijacijski aranžmani nisu dovoljni da pacificiraju nacionalističku zajednicu sa autentičnim i ostvarivim iredentističkim ili secesionističkim ambicijama, kao u Sjevernoj Irskoj, Šri Lanki, ili Kipru, ali oni mogu, ipak, konstituisati temeljni dio stabilne nagodbe. Slijedi da zajednički nacionalni identitet među potencijalno suparničkim zajednicama, koliko god slab, olakšava jednostavne konsocijacijske aranžmane, t.j., one koji se ne odnose na teritorijalnu definiciju ili suverenitet države." (Ibid.)