Otvori glavni meni
Bert van Roermund
nizozemski pravni teoretičar
Rođenje
Nizozemska
  • "[Treba uvesti razliku] između (a) valjanosti - koja bi se razumjela kao ontološki modalitet u kojem norme mogu postojati; i (b) obaveznost - koja bi se razumjela kao posljedica autoritativne preempcije valjanosti. Posljednje je status koji autoritativne odluke (te s njima korespondirajuće normativne tvrdnje) mogu steči čekajući epistemološko priznanje da one zaista čine valjane norme. Prvo je status koji pripisuju oni koji - epistemološki baveći se pravom ciljajući da odgovore na pitanje: "Šta treba činiti, s obzirom na pravo, pod postojećim uvjetima?" - tumače određene odluke (te s njima korespondirajuće normativne tvrdnje) kao da stvaraju valjane norme [...] Obaveznost je preemptirana valjanost; valjanost, potvrđena obaveznost. Ali svaki pojam je povezan sa različitim aspektom prava. Obaveznost se odnosi na pravo kao autoritativnu praksu upravljenu ka okončanju ili spriječavanju društvenog sukoba. Valjanost se odnosi na pravo kao objekat spoznaje. Posljednji aspekt smatram suštinskim ili primarnim; da bi autoritativno stvarali pravo, ono se mora učiniti spoznatljivim kao sistem normi iz kojih normativne pozicije - prâva, dužnosti, ovlaštenja, odgovornosti - mogu se sakupiti. / Postoje dalje eksplanatorne prednosti u razlikovanju pravne valjanosti od pravne obaveznosti u skladu sa upravo skiciranim mišljenjem. Ono otvara prostor za dvije hipoteze (a) da možemo biti obavezani nevaljanim normama, i (b) da mogu postojati valjane norme kojima nismo obavezani, barem ne u punom smislu. I obje hipoteze mogu pomoći u objašnjavanju nekih poznatih scenarija. / Uzmimo u obzir, prvo, mogućnost obaveznosti bez valjanosti. Postoji zaista nekoliko poznatih situacija koje se uvjerljivo mogu opisati kao da možemo biti obavezani - čak i ako uvjetno - shodno normativnim tvrdnjama koje, iako su ih istakli činioci koji su institucionalno povjereni sa pravnim autoritetom da usvajaju takve tvrdnje, može se pokazati da nisu valjane pod bilo kojim uvjerljivim testom koji pravna nauka može izvesti [...] A za mogućnost da valjane norme koje nisu (potpuno) obavezujuće, zamislite situacije u kojima autoriteti nisu u mogućnosti, ili se osjećaju nevoljno, da nametnu sankcije za kršenje valjanih normi (koje su norme stoga obavezujuće samo u smislu da ih nedvojbeno trebamo poštovati). To se može dogoditi ako (a) (još) ne postoji autoritet ovlašten da nametne sankcije; (b) ako nije jasno ko su zaista ovlašteni autoriteti; ili (c) ako su autoriteti koji postoje relativno nemoćni u predmetnoj situaciji [...] Šira teorija prava bi bila potrebna da u potpunosti obajsni zašto ova dva aspekta prava - pravo kao autoritativno upravljanje društvenim konfliktom i pravo kao objekat spoznaje - su komplementarni radije neko sukobljeni. Usudio bih se istači da je to upravo u svrhu jačanja autoriteta kojeg pravotvorne vlasti tako da se ponašaju na način da proizvod njihovih djelovanja i odluka konstituiše prikladan objekat spoznaje, tj. da se njihova djelovanja i odluke mogu tumačiti kao da stvaraju norme. Postoje barem dva argumenta ovdje. Prvo, argument učinkovitosti. Mnogo je lakše ostati na vlasti ako se tvoje autoritativne odluke mogu znati, internalizirati i predvidjeti, tako da je istinsko prinudno provođenje potrebno samo u izuzetnim slučajevima. Drugo, argument otvorenosti. Autoritet se ne dobija deranjem na autoritativni način; ali može se dobiti i osigurati dopuštajući potencijalnim suprotnim glasovima da se čuju, i dopuštajući drugim činiocima da pokažu da si u krivu. U zrelim pravnim sistemima, pravni autoriteti mogu dopustiti sebi da prepuste tragačima za pravnom spoznajom - učenjacima, ekspertima, pravnicima, čak i laicima - takav zadatak. Koliko je god moguće, autoriteti trebaju čekati rezultate takvih polemika. U drugu ruku, pravni učenjaci trebaju priznati (kako često čine) da je njihovo epistemično djelovanje uslovljeno političkom odlukom da se pravna valjanost izloži otvorenoj diskusiji. Ali naravno, kako se diskusije nastavljaju, sukobi u društvu se moraju smiriti, okončati ili spriječiti. Stoga: ako (1) je pravo usmjereno na okončanje ili spriječavanje društvenog konflikta ustanovljavajući održim sistem normi; ako (2) pravna valjanost nije tek jedna od vodećih vrijednosti, već zaista primarna vodeća vrijednost autoritativnih pravnih normativnih tvrdnji; i ako (3) se pravna valjanost može stalno osporavati u epistemičkim polemikama; onda ima smisla (a) da postoje institucije koje mogu privremeno pripisati tu vrijednost - valjanost - na autoritativan način, i (b) ustanovljavanje ograničenog skupa procedura odgovornosti i revizije. Odluke takvih institucija zaista čine ustanovljavanje prava kroz tumačenje, u smislu da će pravni subjekti (unutar određenih ograničenja) biti njima obavezani. Ali takve odluke neće obavezivati ni više autoritete, niti aktivnosti pravnih učenjaka, koji su zainteresovani za izučavanje normi kao normi, i stoga sa valjanošću normativnih tvrdnji (tj. sa "postojanjem" normi)." (Norm-claims, Validity and Self-reference)