Otvori glavni meni

  • Ivo Andrić
    • "Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promjenljivo a uvijek lijepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za ljetnjih oluja kada se cijelo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vjetrom, nosi kišu pomiješanu s prašinom panonske ravnice; i u proljeće kad izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad oteža od jesenjih zvijezda u rojevima. Uvijek lijepo i bogato, kao naknada ovoj čudnoj varoši za sve ono čega u njoj nema i utjeha zbog svega što ne bi trebalo da bude. Ali najveći raskoš toga neba nad Beogradom, to su sunčevi zalasci. U jesen i u ljeto oni su prostrani i jarki kao pustinjske vizije, a zimi prigušeni tmastim oblacima i rujnim maglama. A u svako doba godine vrlo su česti dani kad se oganj toga sunca koje zalazi u ravnici, među rijekama pod Beogradom, odbije čak gore u visokoj kupoli neba, i tu se prelomi i prospe kao crven sjaj po razasutoj varoši. Tada sunčano rumenilo oboji za trenutak i najzabačenije uglove Beograda i odbljesne u prozorima i onih kuća koje inače slabo obasjava."