Otvori glavni meni
Anna Stilz
američka politička teoretičarka
Rođenje
  • "Po većini teorija odgovornosti, entitet mora zadovoljiti zahtjevni skup uslova da bi bio moralna osoba. Među tim uslovima su sljedeći: 1) htio je čin koji je rezultirao u šteti; 2) imao je sposobnost da shvati moralne i druge razloge; 3) bio je u delibrativnoj kontroli svojih sopstvenih djelovanja; i 4) djelovao je voljno, bez prisile [...] [M]ože li bilo koji kolektivitet zadovoljiti ove uslove? Jedan broj teoretičara je nedavno tvrdio da određena vrsta grupe - inkorporisana grupa - zadovoljava ove uslove, i stoga se može tretirati kao moralna osoba i držati moralno odgovornom odvojeno od njenih članova. Da bi uvidjeli šta se misli pod inkorporisanom grupom, razmotrimo tri tipa kolektiviteta. Jedan je puka gomila (poput "ljudi smeđih očiju", ili mnoštvo u parku), sastavljena od ljudi koji ni na kakav način ne koordiniraju svojim djelovanjima. Druga je neorganizirana grupa (racimo, rulja protestanata), koja djeluje zajedno na koordinirani način, ali kojoj nedostaje organizirana procedura odlučivanja. Treća vrsta grupe je inkorporisana grupa (recimo, "Exxon"), koja ne samo da djeluje zajedno, već također ima trajne procedure odlučivanja preko kojih shvata razloge i mijenja svoje namjere. / Za razliku od drugih kolektiviteta, inkorporisana grupa posjeduje interni ustav koji joj dopušta da promišlja o svojim namjerama i kontroliše svoje postupke. To joj daje određenu nezavisnost od namjera svog članstva. Pretpostavimo da odbor Exxona glasa da preuzme Texaco. Iako će samo jedna osoba zaista potpisati papire, i neki nižerangirani zaposleni možda čak neće ni biti svjesni te odluke, namjera preuzimanja Texacoa je ipak pripisiva korporaciji-u-cjelini, te stoga zadovoljava uslov (1). To zbog toga što ustav inkorporisane grupe određuje obavezujuće procedure odlučivanja i dodjeljuje odgovornosti različitim ulogama, tako da bilo koji čin koji se preduzme u skladu sa tim procedurama kvalificira se kao čin čitave grupe. Njen unutarnji ustav dopušta grupi da shvati razloge i ispita dokaze, kroz činilaštvo svojih uloga-vršilaca, stoga zadovoljavajući uslov (2). Njena mogućnost da izdaje autoritativne smjernice svom članstvu također dopušta grupi da provodi svoje namjere, zadovoljavajući uslov (3). I kroz svoje procedure odlučivanja, grupa može voljno mijenjati svoje namjere, stoga zadovoljavajući uslov (4). Inkorporisana grupa može vršiti izbore oko svojih sopstvenih kolektivnih djelovanja, i možemo je držati odgovornom za te izbore." (Collective Responsibility & The State)
  • "Vjerujem da čak i pored toga što je država prinudna institucija, volje njenih članova mogu ponekad biti implicirane u djelima države. To će biti slučaj kada članovi ne samo da imaju razborite razloge da se povinuju (da bi izbjegli prinudu), već i kad imaju specifične moralne razloge da poštuju zakon i podržavaju njihove državne institucije. Jedan broj filozofa (uključujući Hobbesa, Rousseaua, i Kanta) tvrdili su da članovi imaju političke dužnosti kada je njihova država autorizovana država: kada se može ponuditi razlog za člana da prihvati vladavinu države. Ti teoretičari također naglašavaju da te političke dužnosti nisu vanjski nametnute, već da se izvode iz volja samih subjekata. To su dužnosti koje se idealno mogu razumjeti i prihvatiti od samih subjekata. Ako je održivo ovo objašnjenje političke dužnosti, možemo reći da su volje članova implicirane u njihovoj državi kada se država može smatrati "autorizovanom", i stoga da on ima razlog da "prizna" ono što država čini. Ali kada njegova država nije autorizovana, tada puka činjenica članstva nije dovoljna da ga optereti sa odgovornošću za djelovanja države [...] Dokle god sudovi autoriteta zadovoljavaju određene jasne i granično-minimalne uslove, koji ih kvalificiraju kao razumno tumačenje prâva, radije nego neku drugu vrstu suda, obavezuju nas čak i kada su pogrešni (tj. čak i kada nisu istinska i precizna tumačenja onoga što naša prava zaista zahtijevaju) [...] [T]vrdimo da demokratska pravna država - ona koja garantuje ličnu nepovredivost građana, osnovne egzistencijalne uslove, slobodu vjerovanja i izražavanja, i propisuje sistem privatnih prava koja ih tretiraju kao jednake i u kojem imaju demokratsku riječ i glas - sposobna je da dodijeli odgovornost građanima pukom činjenicom njihovog članstva. Ako država garantuje ova prava, mi trebamo da vidimo njene zakone kao da čine moralne zahtjeve, ne tek kao prisilna nametanja na svoje građane. Svaka osoba ima osnovnu dužnost da sarađuje u obezbjeđivanju slobode za sebe i druge, i gdje njegova država zadovoljava te kriterije, on će imati dužnost saradnje u njenom održanju, jer sloboda se ne može osigurati bez sistema prava. Članstvo u demokratskoj pravnoj državi je dovoljno za dodjeljivanje odgovornosti čak i u odsustvu pristanka, dobrovoljnog potvrđivanja, ili daljeg dokaza identifikacije sa režimom [...] Tip odgovornosti za kojeg se zalažem je puka odgovornost-zadatka da se pomogne u ispravljanju štete koju je država prouzrokovala, ne moralna krivica." (Ibid.)